Trgovine "Sve za 1 euro" su kao kuga za maloprodaju

Popusta, prilika i rasprodaja ima doduše svugdje, ali specijalizirane trgovine sa jeftinom robom - i najčešće, još groznijom kvalitetom - doslovce se kao kuga šire po njemačkim gradovima.

Na primjer "Bello", plastičan psić sa senzorom za pokret u glavi. Kada netko prođe pored njega, on zalaje - čuli ste kako - i samo je jedan od proizvoda koji se mogu kupiti u "Ralfovim cijenama iz snova", još jednom trgovinom svega i svačega u samom srcu Münchena. U izlogu piše "Dobro a jeftino", a na policama stoje plastične kante pored škara za živicu, šalice za kavu pored toastera, juhe u prahu pored čarapa.

"Lovimo neku povoljnu priliku, da nešto kupimo što nam se sviđa i što nam upadne u oči jer je sve tako jeftino. To je tu najbolje jer se inače tako nešto ne može naći."

Zapravo može, jer sličnih trgovina ima napretek po njemačkim gradovima - iako je trgovina u tom, najjeftinijem segmentu doživjela korjenite promjene. Počelo je sa robom koja je bila oštećena - iz bilo kojeg razloga: svojevremeno su bile glasovite akcije velikih luka poput Hamburga gdje se doista mogao dobiti i automobil - novi novcati ali nešto malo oštećen u transportu - za tek dio prave cijene. Postojao je čak i trgovački lanac "Havaria" koji je na početku trgovao kvalitetnom, ali u transportu oštećenom robom. Liferanti često nisu bili proizvođači nego špediteri - ili osiguravajuća društva koja su kupcu ionako već platila punu vrijednost robe i tom prodajom su tek nadoknađivali barem dio svojih troškova. No i lanac "Havaria" je bankrotirao - jer su to tržište "jeftinijeg od jeftinog" preuzeli trgovci koji već od proizvođača postavljaju glavni uvjet - da bude jeftino. Takve, mahom nekvalitetne robe naći ćete na vagone i u razmjerno uglednim trgovačkim lancima kada pune svoj asortiman za kojekakve "rasprodaje". Na primjer tvrtka "TCM" ima samo jedan zadatak: kupiti jeftino, uglavnom na području Dalekog Istoka, a da izgleda šminkerski - čak nije ni važno što je to, od mašine za kavu pa do lonca za cvijeće. No "TCM" nije tako malena i nevažna trgovačka kuća - to je kućna marka lanca "Tschibo" gdje je prodaja kave ionako postala tek sporedna djelatnost. Treća faza te kuge u trgovini jest da sad i profesionalci jedva da mogu znati, sa kojeg je kamiona ta roba ispala: na primjer, odakle u prodavaonici usred Kölna paleta "Coca Cole" sa natpisom na poljskom jeziku? Ali naravno da je ta Cola jeftinija nego u samoposluživanju iza ugla.

"Na primjer alati, kao ulje za motor koji je ovdje 79 centi - to nećete nigdje drugdje naći."

kaže jedna Ralfova mušterija u Münchenu. Dakako da je opravdano pitanje, tko će to pri zdravoj pameti u svoj auto od - recimo - 20.000 eura staviti ulje od 80 centi, ali očito u Njemačkoj takvih ima dovoljno. Jer Bernd Ohlmann, poslovođa Udruženja trgovaca na malo pokrajne Bavarske je uvjeren kako su Nijemci - barem u tome - još uvijek prvaci:

"Ako bi se u Europi napravila lista sa najvećim lovcima na povoljne prilike, onda bi Njemci sigurno bili na prvom mjestu. Mi smo narod lovaca na jeftino i, na žalost, zato su krivi i sami trgovci koji su mušterije navikle na povoljne prilike i sada je to nešto čega se teško može riješiti."

Tim više, što su to mušterije za robu koju zapravo nitko ne treba - pa ni oni sami:

"Prvi puta sam ušla jer sam vidjela da su neke stvari jeftine i zato sam htjela malo pogledati i kupiti - na primjer ruž za usne."

Za neke stvari u takvim trgovinama doista postoji barem teoretske šanse da budu kvalitetne i jeftine - najčešće je to onda roba kupljena od drugih trgovina koje su otišle u stečaj - ali to je tek djelić asortimana takvih trgovina. Ostalo - pribor za šivanje ili flomasteri za 50 centi, vaza za jedan ili zdjela za salatu za pet eura eura - pronalaze kupce pa makar zdjela poslužila samo za tulum te večeri. Ali to je tek manifestacija dubljeg problema - i uzrok da problem postane još veći, smatra Ohlmann:

"Te trgovine 'Sve za 1 euro', trgovine sa viškovima ili kako god se već zovu, oni su zrcalo trenutnog stanja u maloprodaji i naših centara gradova. Gdje se oni pojave, to je znak da sa tom lokacijom nešto nije u redu jer su prazne prodavaonice i takve svaštarnice najbolji znak da na toj lokaciji posao ide loše. Toga nije pošteđen ni München gdje su se pojavili prije par godina i što oslikava loše gospodarsko stanje u maloprodaji."

Jer, kriza i sve slabija kupovna moć građana mnoge je malotrgovce odvela do stečaja, od Münchena do Hamburga i od Kölna pa do - da Istok sada uopće ni ne spominjemo. Stanarine za nekretnine su u gradovima najčešće ostale iste kao u zlatna vremena - ili su čak i narasle. Vlasnik prostora neko vrijeme čeka nasljednika - ali već i prazna trgovina je kao jedan prednji zub manje na smješku neke ljepotice. Nakon nekog vremena, vlasnik prestane maštati o nekakvoj apoteci ili solidnom zlataru i da barem donekle nadoknadi troškove, pusti u svoj prostor takvog svaštara. Važna stavka jest da su ugovori o najmu veoma kratki - najčešće su to tek par mjeseci jer "Ralfovim cijenama iz snova" treba samo nekoliko regala - i nikakve investicije u sam prostor. Ali to je onda propast ne samo za tu lokaciju, nego i za sve okolne:

"To je potpuno jasno, gdje je trgovina prazna ili dođe ovakva trgovina 'sve za jedan euro', onda je to još veća propast, takozvani efekt 'trading down' koji vodi banalizaciji ponude i onda najčešće zahvaća, kao u domino-efektu, čitavu ulicu u kojoj je smještena."

Objašnjava poslovođa Udruženja bavarskih trgovaca. A onda je samo pitanje vremena kada će gotovo sve trgovine biti takve jeftine svaštarnice - i gdje senzor za pokret plastičnog Bella sigurno neće biti aktiviran onim rijetkim preostalim kvalitetnim kupcima koji će radije potražiti trgovine u nekoj drugoj ulici.