1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Treba li se u Njemačkoj ponovo vratiti na 40 sati rada tjedno?

Zadovoljni radnici Siemensa jer uveden 8,5 satni radni dan - to je bilo 1891. Treba li se vratiti u prošlost?

Zadovoljni radnici "Siemensa" jer uveden 8,5 satni radni dan - to je bilo 1891. Treba li se vratiti u prošlost?

u Njemačkoj se podiže prašina oko naizgled jednostavnog pitanja: Koliko zaposlenik treba raditi? 7 i pol sati, 8 sati ili više? Pet dana u tjednu ili i subotu proglasiti običnim radnim danom poput srijede? Sve ovo nas podsjeća na razmišljanja sindikalista tamo negdje iz pedesetih godina prošlog stoljeća - ali sve su ovo sasvim ozbiljna uvjerenja nekih koji, ne kao političari, nego koji doista dirigiraju vojskom zaposlenih u ovoj zemlji.

Na prvi pogled to može izgledati kao - toliko u svijetu glasovita - njemačka temeljitost. Rasprava se dakako vodi o konkurentnosti privrednog prostora Njemačke o kojoj se već mjesecima vodi žućna polemika jer izgleda kao da baš svatko ima neku dobru ideju, kako tu produktivnost povećati. Upravo traje polemika, treba li ukinuti sustav svojevrsne kontrole radnika nad odlukama poduzeća, ali prije svega - drvlje i kamenje se osipa na formalnu činjenicu kako posloprimci u Njemačkoj, barem mjereno u radnim satima godišnje, klipšu prilično na dnu ljestvice među razvijenim zemljama. Ali ako se malo bolje pogleda sva ta rasprava i poslušaju glasovi koji se čuje, teško se može dobiti dojam promišljenosti i temeljitosti nego prije o pravoj kakofoniji prijedloga koji često završe u košu i prije nego što ugledaju svjetlo dana.

Tako je ministar financija Eichel predložio premještanje praznika Ujedinjenja Njemačke, 3. listopada da bude nešto kao Uskrs, dakle da pada uvijek u nedjelju. Neki mudraci su izračunali kako samo jedan radni dan više znači porast bruto-nacionalnog dohotka od 0,1% i - podsjetimo - socijaldemokratska stranka koja je na vlasti u ovoj zemlji, odmah je povjerovala. Dakako, taj prijedlog je prošlog tjedna propao i čitava vlada je ispala prije smiješna - ukinuti jedan jedini državni praznik kako bi napunila kroničnu praznu blagajnu. Na primjer, čak i moralni autoritet, presdjednik njemačke biskupske konferencije, kardinal Lehman je izjavio:

"To mi se čini kao ponešto očajnička akcija da se problemi ekonomske prirode u našem društvu rješavaju redukcijom slobodnih dana."

Još u šezdesetima su sindikati - plakatima na kojoj je dijete i parolom "subotom moj tata pripada meni" - izvojevali subotu kao praktično slobodan dan. No sindikati su, ucjenjeni prijetnjom koncerna kako će premjestiti proizvodnju negdje drugdje, već odavno u uzmaku. Počelo je prije par godina, slomom štrajka na Istoku zemlje u kojima su metalski radnici tražili isto radno vrijeme kao i na Zapadu ali sada su poslodavcima i u upravama koncerna narasla krila i traže obratno - da se na Zapadu isto toliko radi koliko i na Istoku, pa čak i još više. Predsjednik Udruženja njemačke industrije (BDI) Michael Rogowski:

"Ako povećamo radno vrijeme na 40 sati tjedno, to su dva sata više nego sad. I kod 46 radnih tjedana to znači 11 radnih dana godišnje više. A to je već puno."

U svemu tome, političari očito lunjaju jer ne znaju koga da poslušaju: poslodavce, koji se doduše doista ne mogu požaliti jer - efektivno - već godinama uporno povećavaju svoju profitnu stopu jer i cijena rada u Njemačkoj zapravo neprestance pada ili posloprimce koji doduše kontroliraju vladu svake 4 godine svojim glasovima, ali su i sami uplašeni da će se sutra naći pred zatvorenim vratima svoje tvrtke - koja je preselila proizvodnju u Slovačku ili Kinu.

I dok i u Hrvatskoj već dugo traje rasprava o radnim vremenima, možda nije naodmet rasčistiti neke temeljne pojmove. Kada predsjednik Udruženja njemačke industrije traži produženje radnog vremena, onda praktično puca sebi u nogu i sve to nema nikakve veze sa parolama sindikata o apsurdnim zahtjevima koja vode ukidanju stečenih radničkih prava. Jer oni koji uopće rade i zarađuju, trebaju slobodno vrijeme kako bi i potrošili ono što imaju. A ta, takozvana industrija slobodonog vremena, je golem komad kolača BNP-a i bilo bi ravno gospodarskom samoubojstvu za čitave sektore - turizam, ugostiteljstvo pa čak i tekstilna i industrija namještaja - samo tako nešto petljati po tome. Drugo - treba rasčistiti i zbrku oko dužeg radnog vremena i bruto-nacionalnog dohotka sa jedne strane i stope nezaposlenosti. Kako bi možda malo rasvjetlili i tu zbrku, možda je najbolje da vam prenesemo dio komentara iz lista koji je možda crven - točnije, štampan je na roza-papiru ali sa komunizmom apsolutno nema veze. Dakako, riječ je o Financial Timesu i to njegovom njemačkom izdanju koji izlazi u Hamburgu. Ali i oni su navukli na sebe bijes - zašto, poslušajte sami:

"U ponedjeljak smo u Financial Timesu objavili članak u kojem smo naveli slijedeće tvrdnje: 'ako se tjedno radi 10% duže nego do sada, tvrtke će moći proizvoditi 10% više bez da zapošljavaju nove suradnike. Čitavo gospodarstvo bi tada moralo narasti za 10% prije nego što zbog veće potražnje zaposle jednog jedinog nezaposlenog da bi zaradio koricu kruha'. Nakon toga su pljuštala bijesna pisma. I u javnosti vrijedi mišljenje kako će duže radno vrijeme donijeti više radnih mjesta. Ali što smo zapravo krivo rekli našom procjenom? Svako poduzeće će vam potvrditi kako će sa dužim radnim vremenom i dužim korištenjem strojeva sa istim troškovima i sa istim brojem radnika - onda i proizvoditi više. Zato poslodavci i žele produženje radnog vremena. I to je također razlog da većina tvrtki - u anonimnim ispitivanjima - ako dođe do produživanja radnog vremena, namjerava ne zapošljavati, nego smanjivati broj svojih radnika.

Zagovornici produženja radnog vremena ovdje često ističu argument koji dovodi do krajnosti ovu dilemu: ako netko vjeruje kako produženje radnog vremena uništava radna mjesta, onda bi - obratno - smanjenjem radnog vremena na, recimo 20 sati tjedno nezaposlenosti trebalo nestati. A pošto je to očita besmislica, onda nije točno biti i protiv produženja radnog vremena."piše u uvodnom članku njemački Financial Times i nastavlja:

"Ali - doista je tako da bi prepolovljenjem radnog vremena više ljudi našlo posao. Dakako, to bi bio pogrešan put da se ljudima nađe posao baš kao što je pogrešan način kako su u bivšoj Istočnoj Njemačkoj rješavali problem da su proizvodili manje Trabanta i Wartburga nego što je bilo onih koji su ih htjeli kupiti. A kako se problem nije riješio racionaliziranjem i listama čekanja za automobile, tako se ni nezaposlenost neće riješiti tako da svatko dobije manje posla. Ali upravo to bi bilo skraćivanje radnog vremena - upravljanje nedostatnim sredstvima. Poslodavci su ranije često argumentirali protiv takvih zahtjeva kako je to, u najboljem slučaju, tek drugačija podjela istog kolača da svatko dobije manje, ali bi se trebalo raditi da kolač postane veći.

I točno tu je ključno pitanje, da li duže radno vrijeme znači dobit za svakog tko živi od tog kolača. Jer nitko ne postavlja pitanje, kako će se kolač povećati. Poslodavci jednostavno pretpostavljaju da će kolač sam po sebi postati veći jer će se više raditi i da će onda svatko sebi uzeti i veći dio. No sad dolazi problem tržišta - da li je ono sposobno progutati veći kolač? Dakle i potražnja mora značajno porasti kako bi se stvorila nova radna mjesta.

Direktori možda mogu tvrditi, kako će - na primjer 10% jeftinija proizvodnja dovesti do toga da će prodaja na svjetskom tržištu narasti i preko 10%. Mogu tvrditi, kao na primjer predsjednik Ekonomskog instituta iz Münchena, Hans Werner Sinn, da bi takvo pojeftinjenje rada dovesti do značajnog rasta investicija u Njemačkoj i opet, do novih radnih mjesta i novog gospodarskog rasta. Ali kada se raspravlja o takvim stvarima, treba jasno staviti na stol činjenice i razdvojiti ih od pukih pretpostavki gdje se može razgovarati koliko su uopće realne. Jer možemo se na primjer pitati; da li je potražnja za njemačkim proizvodima u inozemstvu toliko ovisna samo o faktoru cijene da bi pojeftinjenje nužno dovelo do značajne potražnje? Ili se može malo bolje pogledati, kako su već postignuti ustupci posloprimaca i smanjenje nadnica uopće djelovali na investicije u Njemčakoj - što je vjerojatno smisao ove rasprave. Tek onda se može doći do zaključka, da li su učinci eventualnog produženja radnog vremena uopće realni ili nisu. Ali ova polemika na razini birtije u kojoj se tek paušalno tvrdi da 'ako svi rade više, kako je jasno da će na kraju i ispasti više' ne pomaže ni Njemačkoj i graniči sa jednostvnim zaglupljivanjem naroda." završava članak u listu "Financial Times Deutschland"