1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Tragovi "švapske djece"

Iskorištavanja dječjeg rada bilo je u Njemačkoj sve do sredine 20. stoljeća. To dokazuje priča o siromašnoj austrijskoj djeci koja su teško radila po imanjima bogatih švapskih seljaka, koju priča zadnji poznati svjedok.

Titel: Schwabenkinder bei der Heimreise Schlagworte: Schwabenkinder Fotograf: unbekannt Aufnahmedatum: unbekannt Aufnahmeort: Friedrichshafen Motiv: Schwabenkinder bei der Heimreise Verwendungszweck: Bildrechte: Alle Rechte geklärt: Der Fotograf ist (freier) Mitarbeiter der DW. Der Urheber hat die Nutzungsrechte in folgender Email eingeräumt: siehe unten! Es handelt sich um ein freigegebenes Bild von einer fremden Website. URL der Website: Copyrightangabe: Thematische oder zeitliche Nutzungsbeschränkungen: Bei CCL-Lizenz Kürzel des Lizenzmoduls und die Copyright-Vorgaben: Bei GNU/GNU Free Documentation License Copyright-Vorgaben: Ein Verlag, ein Unternehmen oder eine Institution hat das Bild bereitgestellt und die Nutzungsrechte in folgender Email eingeräumt (ausgenommen Bild-Agenturen, mit der die DW einen Rahmenvertrag abgeschlossen hat): siehe unten! Angabe der Quelle/des Zulieferers: Bauernhaus-Museum Wolfegg Copyrightangabe: Bauernhaus-Museum Wolfegg Thematische oder zeitliche Nutzungsbeschränkungen: thematische Nutzungsbeschränkung

Schwabenkinder bei der Heimreise

Četiri mjeseca nakon što mu je umrla majka više nije bilo drugog izbora. August Dorn, sramežljivi austrijski desetogodišnjak, morao je spakirati ruksak i napusiti svoje rodno selo Riefensberg. Njegov je otac bio najamni radnik, često bez posla, koji nije znao kako bi prehranio svoje petoro djece. Tako je donio istu odluku kakvu je u to vrijeme donosilo na tisuće očeva u ovom alpskom području, južno od Bodenskog jezera. Njegov će sin otići u Gornju Švapsku i od proljeća do jeseni raditi na imanju nekog bogatog seljaka.

Zelena brdašca Allgäua

Allgäu - idilična kulisa gdje su stoljećima teško radila djeca

August Dorn je danas 82-godišnjak i jedan od zadnjih svjedoka vremena takozvane "švapske djece" (Schwabenkinder ili Hüttenkinder). To je naziv za djecu iz siromašnih seljačkih obitelji alpske Austrije i Švicarske koja su se odvodila na sezonski rad na farme u Njemačkoj (Švapskoj). "Neću pričati sad o negativnim stvarima. Sve dok je bilo nečega za jelo, čovjek je svašta mogao izdržati. Ali o gazdama s mog prvog imanja imam malo što lijepo za reći. Samo su na mene vikali, inače uopće nisu sa mnom razgovarali". August Dorn nije nikad dobivao šećer u bijelu kavu, za njega nije bilo trešanja iz voćnjaka, a ni kupanja kao za ostalu djecu nedjeljom poslije podne.

Nema puno ovakvih svjedočanstava iako je ovaj posebni oblik radne migracije, koji se razvio u 17. stoljeću, potrajao sve do sredine 20. stoljeća. Tek 70 godina nakon što su i zadnja djeca iz alpske regije otišla na rad po švapskim imanjima, počinje se istraživati i taj dio njemačke povijesti i kulture. U Muzej seoskih imanja u Wolfeggu, mjestu koje leži između Algäua i Gornje Švapske, dolazi puno unuka i praunuka bivše švapske djece, koji žele vidjeti kako su njihovi preci morali raditi. Do sada su povjesničari uspjeli rekonstruirati kratke biografije oko 8.000 švapske djece.

Tragovima švapske djece

Na tržištu švapskom djecom pregovaarlo se o (niskoj) cijeni dječjeg rada

Tržište švapskom djecom

U međuvremenu su se izložbe o sudbini ove djece organizirale i u Lichtensteinu, Švicarskoj, Austriji i sjevernoj Italiji. Uz pomoć smartphoneova, oni koje to zanima, moći će po Alpama slijediti puteve kojima su se svakog proljeća upućivale tisuće siromašne djece da bi stigle na tržnicu Friedrichshafen ili u Ravensburg gdje su njihovi staratelji s bogatim vlasnicima imanja pregovarali o cijeni za koju će djeca na imanjima raditi mjesecima.

"U južnoj Njemačkoj je najčešće cjelokupno nasljedstvo dobivao najstariji sin. Ostala su djeca mogla samo raditi na imanjima. Naravno da se može raspravaljti o tome što bi bilo socijalno prihvatljivije", kaže povjesničar Elmar Beureuter, opisujući i tadašnju situaciju u Austriji. Tamo bi imanja nakon smrti roditelja bila podijeljena između svih nasljednika. I tako su sve manja imanja morala prehranjivati sve veći broj obitelji. A kad roditelji više nisu mogli dovoljno privređivati za život, morala su djeca ići na rad u bogatije krajeve. Beureuter procjenjuje da su zadnja švapska djeca zarađivala otprilike današnjih 200 eura za osam mjeseci rada. Često bez slobodnih nedjelja.

Bauernhaus-Museum u Wolfeggu

Bauernhaus-Museum u Wolfeggu

Kad su početkom 20. stoljeća preko novina priče o "tržištu dječjih robova" stigle do Washingtona, došlo je do diplomatskog sukoba između Njemačke i SAD-a. Dužnosnici iz južne Njemačke bili su uvrijeđeni optužbama da je rad švapske djece ropstvo koje obezvređuje ljudsko dostojanstvo. Ipak, kad je 1921. godine u Njemačkoj uvedena školska obveza i za djecu iz inozemstva, korištenje rada švapske djece postalo je za vlasnike imanja nezanimljivo. No ovaj oblik rada još ni tada nije bio do kraja iskorijenjen i zadržao se sve do Drugog svjetskog rata.

"Ovoj sam obitelji pripadao"

August Dorn (u sredini) između dvoje ljudi

August Dorn (u sredini)

August Dorn spada u švapsku djecu koja su godinama i dalje ostala u kontaktu sa svojim bivšim poslodavcima. U ljetnim mjesecima između 1941. i 1943. radio je na jendom drugom imanju, u selu Legauu u Donjem Allgäuu i tamo mu je bilo puno bolje. "Dobro se još sjećam kako smo ujutro svi zajedno sjedili za stolom. Počeli bismo jesti tek nakon što bi se gazda tri puta prekrižio i namočio komade kruha u zdjelu s mlijekom ili kavom. U toj sam obitelji imao osjećaj da joj pripadam, to je bilo lijepo.", pripovijeda August Dorn. Kasnije je iz Legaua dobio pismo u kojemu je stajalo da je kod njih uvijek dobrodošao. "Jedno mi je tijekom posjeta upalo u oči: krave su meni bile puno čišće", prisjeća se smješkajući se nekadašnji švapski dečko.

No iako mu se sviđao posao u štali, August Dorni nije želi završiti radeći na nekom imanju. Njegov ga je otac posalo da uči za pekara. "Zanimanje u kojem nikad ne moraš gladovati", objasnio je tada sinu. 1951. August Dorn dobio je zvanje majstora-pekara, a uskoro je otvorio i svoju pekarnicu i kafić.

Preporuka uredništva