1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Tonči Kursar: Ni konzervativci nisu zadovoljni današnjim HDZ-om

Hrvatska vlada je ozbiljno nagrižena aferom u kojoj se našao njen potpredsjednik Karamarko. Suvladajući Most sada traži odlazak Karamarka koji, po svemu sudeći, nije ispunio očekivanja birača.

Naime, doznalo se da je Karamarkova supruga poslovno surađivala s konzultantom mađarskog MOL-a, a s kojim se Zagreb spori oko upravljačkih prava u domaćoj naftnoj kompaniji Ini. Istovremeno su sve uspješnije konzervativne inicijative koje u političko žarište uvlače mogućnost zabrane pobačaja. U njima sudjeluje i supruga premijera Tihomira Oreškovića koji sam bježi od svjetonazorskih pitanja. Uz sve to, obećane reforme izostaju, ili izazivaju ogorčenost javnosti.

O političkoj situaciji i hrvatskoj demokraciji razgovarali smo s dr. Tončijem Kursarom, docentom zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

DW: Zašto su hrvatski političari naizgled otporni na afere pa čak i optužnice, dok je u nekim drugim državama dovoljna sumnja pa da se političar povuče kako ne bi nanosio štetu opciji kojoj pripada?

Tonči Kursar: Hrvatska je negdje u sredini po odlučnosti političara da se povuku u nekoj škakljivoj situaciji ili potencijalnom skandalu. Nismo najnapredniji u tom smislu jer liberalnu demokraciju nemamo ni 30 godina. No, treba vidjeti kako su stvari funkcionirale 90-ih pa 2000-ih i danas. Možemo zapravo relativno lako pokazati da hrvatski političari nisu posebno otporni na afere. Svakako ne odmah, ali u određenom trenutku, zbog pritiska javnosti se odluče povući uz različita objašnjena.

A kada je riječ o konkretnoj situaciji Tomislava Karamarka u aferi „Konzultantica“?

HDZ-ov politički vođa Karamarko oklijeva jer smatra da još uvijek postoji politički prostor koji mu omogućuje neki manevar, ali je, po svemu, blizu zida. U HDZ-u postoji uvjerenje da se taj problem može amortizirati. Oni misle da ih je oporba već dovoljno „odstrijelila“ pa bi odstupanje Karamarka bio sunovrat njihovog projekta konačne antikomunističke preobrazbe hrvatskog društva na koju čekaju od 1990. godine.

Hipotetski, kakav bi HDZ mogao biti bez Karamarka?

Onako kako su sada postavljeni, HDZ i Karamarko odgovaraju političkom formatu te partije iz kasnih devedesetih godina. Dojam je kako su se trebali drukčije ustrojiti kako bi odgovarali zahtjevnijoj konzervativnoj javnosti. Ne baš neutjecajni dijelovi te scene sada ih otvoreno kritiziraju jer smatraju da HDZ sa svojim politikama i isturenim kadrom nije „na visini zadatka“. Izražavaju nezadovoljstvo, ne samo zato što im oporba „odstreljuje“ političke vođe, već ponajprije zato što je ugrožen široko razglašeni antikomunistički projekt. Riječ je o dokidanju „lijeve hegemonije“ koju je svekolika desnica, otkrivajući marksističkog teoretičara Gramscija, označila kao izvorište svih hrvatskih problema.

Postoje li snage unutar stranke koje to žele promijeniti?

One za sada nisu vidljive. HDZ je uvijek tako postavljen da dok je politički vođa u igri nema znakova frakcija ili grupašenja. To ide indirektno i vidljivo je u javnosti na način da su, primjerice, prije tjedan dana neki utjecajni desni komentatori sugerirali da je potrebna promjena. Sa sadašnjim vodstvom stranka će ustrajati dok to bude politički moguće. U jednom ćemo trenutku vidjeti je li važnije aktualno vodstvo ili spomenuti projekt preobrazbe.

Reformska vlada bez reformi

Petrov, Karamarko, Orešković - Trio na odlasku?

Petrov, Karamarko, Orešković - Trio na odlasku?

A komunisti? Gdje su?

Organizirano ne postoje, osim nekih koji su na rubu i na izborima možda dobivaju 0,1 ili 0,2 %. Taj program antikomunizma bi se realno trebao zvati antiliberalizam, odnosno pokušaj da se potisnu snage, razmišljanja ili narativi koji promiču ideologiju permisivnog društva, sloboda i tako dalje. Misli se da bi se tako ojačale snage koje vole narative o autoritetu koji trebamo naći u naciji, karizmatskim narodnim junacima ili u biznisu koji nas konačno treba osloboditi socijalističkog mentaliteta. Kod nas se radi o povratku autoriteta nacionalne zajednice koji međutim nije ugrožen komunizmom, već razvojem liberalnog društva. Ako kažete da se borite protiv liberalizma, dobar dio građana neće baš odmah razumjeti o čemu se radi pa je politički efektnije reći da se borite protiv komunizma. Komunista, realno, danas gotovo da i nema.

Poljuljana Vlada HDZ-a i Mosta je formalno reformska, no Mostov slogan „Samo reforme“ koristi se danas isključivo s ciničnim predznakom. Sve što smo vidjeli jest reformiranje mirovinskog i zdravstvenog osiguranja po „računovodstvenoj metodi“.

Glavne stranke nisu htjele reforme i odbacile su tu riječ u predizbornoj kampanji. Most je odjednom na toj riječi inicijalno dobio 19 mandata pa su, nakon što je postao pivotalna stranka, i ostale stranke krenule s reformskim narativom. Reforme su tek u pripremi i od jeseni će, ako će ova vlada tada postojati, biti puštene u javnost. Iako su proglašene svojevrsnim općim dobrom, za njihovo provođenje nije lako dobiti širu podršku jer posebne grupacije u pluralnom društvu imaju svoje interese za koje smatraju da ih je legitimno braniti.

Umirovljenici i radnici tvrde da je riječ o njihovom konačnom slomu.

Reforme nisu bezazlene i znače kratkoročno pa i srednjoročno pogibelj za niže slojeve; radničku klasu i prekarijat te vrlo vjerojatno i dijelove srednje klase koja ima veze s javnim sektorom. Ako pogledamo što se događa u Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj, onda nas čeka fiskalna konsolidacija i snižavanje troškova rada. Oni koji nisu „perspektivni“ biti će prepušteni sami sebi. Mogu emigrirati, ili se snalazi s onim što im država može dati odnosno onim što nekako zarade. Oni koji bi trebali biti motor kakvog-takvog razvoja su pripadnici aspirantske klase, odnosno oni koji su u dvadesetim ili tridesetim godinama života, dinamičniji, poduzetniji i, recimo, oni koji gravitiraju IT sektoru i, uz sva njegova ograničenja, turizmu.

Reforme će ići pod okriljem opće racionalizacije i ideologije o uhljebima. Model je uvijek isti. Kada se situacija socijalno radikalizira, gotovo svi koji rade u javnom sektoru, tj. primaju novac iz proračuna, postaju teret i onda treba, da evociram pojam iz nekadašnje liberalne kritike socijalizma, primjeniti diktaturu nad potrebama ovog dijela stanovništva. Zanimljivo je da je Hrvatska već jedna od okrutnijih država u smislu socijalnih transfera raznim skupinama potrebitog stanovništva. Primjerice, vrlo malo dajemo za socijalno održanje osoba koje su nezaposlene.

Premijer bez autoriteta

Gdje je Tihomir Orešković u svemu? Prema njegovim istupima reklo bi se da želi biti ministar financija i gospodarstva, a ne premijer.

On nije dobio mandat na izborima. Iznjedren je kao neka vrsta tehnokratskog upravitelja na tragu Marija Montija. Kao čovjek iz međunarodnog biznisa s određenim referencama, u okviru modela koji su oprobani u sličnim zemljama, pokušat će fiskalno konsolidirati Hrvatsku. To je jedan od prioriteta konzervativne vlade – reduciranje duga. Orešković zapravo djeluje u uvjetima koje bi marksist Gramsci nazvao 'organska kriza', a to je teško breme. Premijer odbacuje ideologije i poziva na rad što odgovara ponašanju u takvoj krizi koju karakterizira nesklonost prema teoriji i svođenje svega na odnose ekonomske nužnosti. Neovisno o tome što premijer vjerojatno želi mijenjati hrvatsku stvarnost, nema autoriteta jer nije kompletna politička osobnost.

Previše ideologije

Stručna skupina za provedbu kurikularne reforme je dala ostavku. Što se je s njom dogodilo? Previše ili premalo ideologije?

Oni su vođeni ideologijom koja je danas common sense – idemo što bolje pripremiti nove generacije za stvari koje su već ionako tu; na to da kapitalizam akcelerira. Tu neosporno ima ideologije, ali to danas ne propitujemo pa članovi stručne skupine sebe vide kao neke epistemokrate koji su navodno na nepolitičkom zadatku. Zapravo nisu, ali njih, sve u svemu, uglavnom mori to što ih je izabrala bivša vlada, a političari iz vladajuće koalicije sumnjaju da se u svemu krije lijevo-liberalna ideologija. Nije stvar da HDZ ne želi tu reformu, već je u pitanju ideološki okvir koji će biti dominantan.

Izgleda da bi zastoj reforme mogao izazvati ozbiljne prosvjede. Koliko je Vlada imuna na njih?

S obzirom na turbulentno stanje među vladajućima, Vladi sigurno ne treba neki narodni pokret i ljudi na ulicama. Ako dođe do zaoštravanja situacije, s obzirom na ulog koji je u igri – provedba spomenutog političkog projekta, nisam siguran da desnica neće radikalizirati svoje civilno društvo. Da desnica reagira i pomoću svojih manje-više civilnih snaga na terenu, odnosno na ulici pokazala je kad je bila u oporbi. Dakle, mobilizira li se dalje lijevi dio civilnog društva, mogle bi se mobilizirati i desne udruge što će jako zakomplicirati situaciju. To smo vidjeli prošle godine.

Autobus u Osijeku

Perspektiva u inozemstvu

Prošlog je vikenda uspješno okupljeno 7 tisuća građana u organizaciji neokonzervativnih političara i aktivista u takozvanom hodu za život. Prvi je to korak u zabrani legalnih pobačaja. S obzirom da se velika većina građana izjašnjava katolicima, a istovremeno je većina i za legalan pobačaj, mogu li te inicijative prebaciti iz deklarativnog u praktično?

Mislim da svoje akciju vode vrlo sustavno, planiraju i osluškuju javnost. Vjerojatno neće brzati. Sadašnja vlast je za ukidanje prava na pobačaj, ali se ne želi jasno deklarirati i prepušta to desnim inicijativama na terenu, a koje su uvijek negdje između konvencionalnog političkog i civilnog djelovanja. U nekom trenutku, ovisno o općoj situaciji, te bi inicijative mogle pokrenuti i konkretne akcije. Uz pažljivu pripremu i pravi trenutak, ta bi akcija mogla dati ploda.

Konzervativci i desničari često se žale da u Hrvatskoj manjine ugrožavaju većinu. Je li to moguće?

Većina se različito definira. Uglavnom se tu radi o tome da Hrvati pate zato što ih gnjave Srbi, heteroseksualci pate jer ih ugrožava LGBT populacija, katolici zato jer ih ugrožavaju ateisti... Na konzervativnoj sceni 2000. godina se uzima kao početak te patnje zbog kriterija koje je Hrvatska morala zadovoljiti da bi pristupila EU. Problem te većine u Hrvatskoj je to što smo pristupili liberalno formatiranoj zajednici. Pristali smo da ćemo štiti manjine i to je fakt. Oni koji sebe smatraju većinom nisu oduševljeni s tim ugovorom s EU. To vidimo u Poljskoj i Mađarskoj.

Zašto demokraciju grubo shvaćaju kao diktaturu većine?

Oni koji smatraju da bi demokracija trebala biti vladavina većine predstavljaju danas konzervativnu, uvjetno rečeno, većinu koja se time želi štiti od liberalizma koji nadire iz EU-a. U načelu, ako ste za liberalnu demokraciju, pristajete na vladavinu većine i punu afirmaciju manjine. Mi smo to potpisali i ta priča traje više od 15 godina. Ono što naša 'većina' želi jest da te manjine budu nevidljive; da Srbi budu Srbi u svome stanu, da homoseksualci mogu biti homoseksualci u svoja četiri zida, a nikako u javnosti. Dakle, povlačenja manjina u neke džepove, tako to, u biti, vidi novi nauk o nacionalnom identitetu. Konzervativna javnost ih želi samo tolerirati – možda mi se gadiš, ali, evo, podnosim te. A EU nam je poručila da oni moraju biti jednako vidljivi kao i većina, da su njihove koncepcije života jednako dobre.

I gdje je u svemu oporba?

Postoji lijevo-liberalni civilni sektor koji nastupa prvi i bori se na dnevnoj bazi zato što je i prvi došao na red u desnom rekonfiguriranju političkog identiteta Hrvatske. Oporbene partije taktiziraju, jer zapravo ne žele opću radikalizaciju. Glavna oporbena stranka, SDP, možda misli da su za sada ovo političke čarke i da glavna bitka tek predstoji. A situacija je turbulentna i ne zna se u kojem će smjeru ići. Neki konzervativni intelektualci predvidivo tvrde da kriza nije rezultat manjka demokracije i fašističkih tendencija, već da je posljedica viška demokracije. To je poznati argument. Iz klasičnih knjiga se iščitava da demokracija predstavlja neku vrstu ekscesne vladavine i da za rezultat ima uvođenje autoritarnih političkih formi.

Kamo onda ide hrvatska demokracija?

Nadam se da nećemo isprobati taj autoritarni model već da ćemo ostati u dosta dinamičnom, ponekad i neugodnom, suočavanju suprotstavljenih strana. Očekujem da ćemo svjedočiti da našu demokraciju nekako uravnotežuju njeni subjekti. Da će se, ako i postoji, kako konzervativci kažu, pretjerano nepoštivanje autoriteta, stvari donekle uravnotežiti, ali da to bude samo osnova novog, budućeg sporenja iz kojeg ćemo opet moći naći kompromisni izlaz. Nadam se da ćemo ostati u takvoj vrsti demokratske dinamike i da nećemo tražiti rješenja koja bi u potpunosti izmijenila strukturu naše političke vlasti.