„To nije za djevojčice!“

Na pitanje kako i zašto se baš odlučila za nogomet, 21-godišnja Srebrina Papzikova jednostavno odgovara da ni sama ne zna točno, da je sa strašću prema ovom sportu vjerojatno već došla na ovaj svijet. Srebrina je rođena u Bugraskoj, u gradu Plovdivu gdje je neko vrijeme igrala i za nacionalnu žensku nogometnu momčad. Kada se prošle godine preselila u Njemačku, u Koln, upisala je studij sportskih znanosti sa željom da se kvalificira za nogometnu trenericu.

Za nagradu –samo povrede

U Bugarskoj je Srebrina Papzikova bila jedna od rijetkih žena koje se redovito i aktivno bave nogometom. Još sredinom 90-tih godina su u ovoj zemlji postojala sveukupno svega tri ženska nogometna kluba. Klub u kojem je ona trenirala bio je od Plovdiva udaljen čak 400 kilometara. No, usprkos udaljenosti, redovito je odlazila na treninge zbog kojih je često izostajala i iz škole. Iako se u međuvremenu u Bugarskoj situacija malo promjenila ( trenutno ovdje postoji osam prijavljenih ženskih nogometnih klubova), na žene i nogomet većina još uvijek gleda pomalo sumnjičavo a uvriježeno je i mišljenje da su one koje se bave ovim sportom „velike idealistice“. „Žene koje se u Bugarskoj bave nogometom to čine samo zato što im to pričinjava veliko zadovoljstvo i zabavu. Zauzvrat se ne dobiva ništa – osim povreda. To je sve“, kaže Srebrina.

Treneri odlaze i dolaze kako im sviđa

No, situacija kakva je u Bugarskoj nije puno drugačija niti u drugim, geografski bliskim, europskim zemljama. Ženski nogomet u pravilu je zapušten, o njemu malo tko vodi računa – kako muški nogometni klubovi tako i nacionalne udruge.

To potvrđuje i Aylin Yaren. Ona je rođena u Njemačkoj, u Berlinu, a kako njezina obitelj porijeklo vuče iz Turske tako je i ona sama neko vrijeme igrala za tursku nacionalnu žensku nogometnu momčad. Obzirom da se danas profesionalno bavi ovim sportom igrajući u Njemačkoj, može uspoređivati i uočiti razlike. „Ženski nogomet u Njemačkoj i Turskoj se zapravo uopće ne može usporediti. U Turskoj ovaj sport među ženama nije toliko razvijen, nitko se ne brine za podmladak, ne postoji stručna, profesionalna pomoć. Često u klubovima ne postoji čak ni stalni trener – oni dolaze i odlaze kako im se sviđa, a i to malo koliko stvarno rade, ne obavljaju svoj posao starno profesionalno, kako treba. Svejedno im je, jer je riječ o djevojčicama. Obzirom na sve to, cure su prepuštene same sebi i često treniraju same“, priča Aylin.

Ni u BiH nije drugačije

Osim loših uvjeta za trening, djevojčice, odnosno, žene se svakodnevno moraju suočavati i s raznim predrasudama i klišejima. U pretežno patrijahalnim državama europskog jugoistoka, nogomet još uvijek pripada tipično muškoj domeni, u smislu - nogomet je sport za prave muškarce, a za djevojčice ovdje nema mjesta. Iskustva u tom smislu gotovo svakodnevno doživaljavaju i nogometašice kluba SFK 2000 iz Sarajeva. „U Bosni i Hercegovini se još uvijek čudno gleda na žene koje igraju nogomet. U inozemstvu je to sasvim normalno, no ovdje ne. Mi se stalno borimo protiv ovakvih predrasuda jer želimo dokazati da i žene, odnosno, sasvim normalne djevojčive mogu igrati nogomet“, potvrđuje jedna od nogometašica sarajevskog kluba Azra Numanović.

„Ženama je mjesto za štednjakom…“

Klišeji i predrasude prema ženama i nogometu, postoje i u Rumunjskoj kao i u Grčkoj. Iona Cosma, glavna urednica jedne privatne televizijske stanice i online portala „Sport.ro“, čak i na položaju na kojem se nalazi često ima prilike komentare i čudne poglede osjetiti i na vlastitoj koži. „Iako kao sportska reporterka radim još od 1994. godine, još uvijek tu i tamo doživim da mi neki muškarac kaže kako je ženama mjesto za štednjakom….“, kaže Iona.

Prema mišljenju sociologice i trenerice najboljeg ženskog nogometnog kluba u Grčkoj, Xanthije Konstantinidoue, „ ove predrasude proizlaze iz samog društva, iz jedne tzv. macho kulture koja svoj izraz dobiva i na području ovog sporta“.„ Potrebne su zapravo sveobuhvatne promjene. Žene koje igraju nogomet samo su dio tog procesa usklađivanja jednakosti između muškaraca i žena. No, to u Grčkoj nije jednostavno postići. Ovdje postoji sasvim drugačiji sistem vrijednosti nego recimo u Njemačkoj ili u drugim sjevernim zemljama….“, kaže Xanthija.

No, bez obzira na komentare, odbijanje ili jednostavni nezainteresiranost ostatka društva, nogometašice su se u međuvremenu, moglo bi se reći, navikle na situaciju. U pozitivnom smislu – njihova strast prema ovom sportu se zasigurno neće ugasiti već naprotiv, kako kažu, s njome samo mogu ukloniti sve barijere ali i pronaći nove načine ne samo opstanka u ovom sportu već i njegovog proširenja i razvoja.

Autor: Zoran Arbutina / žt

Odg.ured: S. Kobešćak