Tko zapravo određuje gospodarsku politiku?

To je doista veliko i veoma ozbiljno pitanje jer u sve više zemalja i nadnacionalnih organizacija poput Europske Unije, između političara i njihove zadaće da odlučuju o "stvarima od općeg dobra" sve više miješaju interesne skupine koji političarima objašnjavaju, što bi to trebalo biti "opće" dobro - iako je zapravo interes samo i isključivo određene skupine. Naravno, ne građana - oni nemaju novca za odvjetnike, medijske stručnjake i prigodne bankete, nego industrije. Jedan od najvećih i najznačajnijih inicijativa u Njemačkoj zove se benigno " Novo socijalno tržišno gospodarstvo" iako sa "socijalnim" gotovo da nemaju veze, nego je to inicijativa koje je osnovalo i financira Udruženje poslodavaca u metalskoj industriji. Ali to je fina, propagandno sjajno plasirana aluzija na "socijalno tržišno gospodarstvo" tvorca njemačkog gospodarskog čuda, Ludwiga Erharda - iako se i on vjerojatno okreće u grobu kada vidi što se dešava sa ovom, brutalnom neoliberalnom ekonomijom.

U listopadu 2000. Udruženje je osnovalo Inicijativu za novo socijalno tržišno gospodarstvo, za čiju promidžbu skrbi novinska agencija berolino.pr. Propagirani cilj inicijative ukidanje je socijalnog sustava i uvođenje tržišnog gospodarstva u svim područjima života. Oni koji cijelu akciju podupiru i u njoj aktivno sudjeluju u pravilu nastupaju u njemačkim masovnim medijima, ali pri tom ne ističu posebno da pripadaju toj inicijativi i da govore joj u korist.

Inicijativa za novo socijalno tržišno gospodarstvo želi iznova definirati pojam «socijalno». Kako ističu oni koji su pokrenuli ovu akciju, ne žele više gledati kako se Njemačka sve više upliće u klupko visokih plaća, masovne nezaposlenosti, sve većih državnih dugova i socijalnih sustava koji se ne mogu financirati. Ciljano se za ideju nastoje pridobiti znanstvenici, učitelji, političari, novinari – općenito svi koji utječu na javno mnijenje.

Ime je vrlo brižljivo izabrano, jer odmah se stvara slika debeljuškastog Ludwiga Erharda, zadovoljnog lica s cigarom u ustima, što je zapravo personifikacija njemačkoga gospodarskoga čuda. Što je gospodarstvo slobodnije to je i socijalnije – to je bila njegova osnovna misao, ali ju nije mogao provesti u potpunosti. Kočio ga je tadašnji kancelar Adenauer za kojeg je socijalno tržišno gospodarstvo prvenstveno značilo preraspodjelu odozgor prema dolje ili drugim riječima: oni koji zarađuju puno plaćaju više poreza od onih koji zarađuju manje, u socijalnom sustavu poslodavci i posloprimci sudjeluju u jednakom omjeru, a potrebiti dobijaju socijalnu pomoć. Inicijativa za novo socijalno gospodarstvo sve to želi ukinuti, kako bi napokon bila ostvarena prava ideja Ludwiga Erharda, ali prvo treba promijeniti svijest javnosti – zbog toga im je, kaže Rudolf Speth s berlinskog sveučilišta – marketinški rad izuzetno bitan: «Kada se pogleda inicijativa, ona svoju djelatnost ne bazira na stvarima koje bi se trebale kasnije politički provesti, nego se koriste pojmovi, stvaraju se natuknice, slike, koje bi trebale utjecati na javno mnijenje.»

Prvo pripremiti javnost, a onda joj servirati odluke

Inicijativa jako dobro zna da je reklama najefektnija ako izgleda kao novinarstvo. Novinama se tako dostavljaju potpuno opremljeni komentari gosta urednika, radijske postaje mogu s interneta skinuti gotove priloge, televizijskim se kućama pomaže u financiranju featera u serijalima. U političkim televizijskim okruglim stolovima nastupaju osobe koje pripadaju inicijativi, ali koje ni jednom rječju ne spominju tu činjenicu. «Dio tipične strategije inicijative za novo socijalno tržišno gopodarstvo jest da onaj koji šalje poruku ne bude eksponiran,» naglašava Speth. Na plakatima se na primjer ne vidi tko ih financira. Tamo je navedena samo internetska stranica kojoj je i sama adresa već poruka – šansa za sve. (www.chancefueralle.de)

Inicijativa nudi besplatno usavršavanje nastavnika, a učenike na nastavi ohrabruju da raspravljaju o «proždrljivoj socijalnoj državi». Vrlo rado surađuju s popularnim športašima, kao što je to bivši nogometaš Oliver Bierhoff ili pak s ličnostima u koje ljudi imaju veliko povjerenje, s predsjednikom njemačke biskupske konferencije, kardinalom Karlom Lehmannom na primjer.

Zajedno s uglednim magazinima i novinama proglašavaju na primjer najveće reformiste ili najveće kočničare reformi godine, a nije nikakvo čudo što je za ovog posljednjeg bio proglašen šef metalskog sindikata Jürgen Peters – na kraju krajeva iza inicijative stoje njegovi kontrahenti udruga poslodavaca u metalskoj industriji. Ali, međuvremenu su se neki političari povukli iz inicijative. CSU-ovci Edmund Stoiber i Michael Glos, savezni ministar gospodarstva, socijaldemokrat Wolfgang Clement ili pak Zelena političarka Christine Scheel – spomenimo samo neke.

Za sljedećih deset godina Inicijativa za novo socijalno tržišno gospodarstvo osigurala si je 100 milijuna eura. Deset milijuna godišnje je puno u odnosu na ono s čim raspolažu stranke, no prilično tanko, ako se usporedi s izdacima koje za marketing ima industrija.