1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Tko vidi smrt, živi drugačije

3. prosinca se obilježava Dan osoba s invaliditetom. Svatko od njih ima specifične probleme s kojima se mora svakodnevno suočavati. Krešimir Sudar je u ratu, u djeliću sekunde, od zdravog čovjeka postao potpuni invalid.

Krešimir Sudar je imao tek 21 godinu kada ga je 1992. snajperski metak pogodio u glavu. Ta činjenica, osim što ga je skoro koštala života, odredila je i ostatak njegovog života.

Nakon što su se liječnici na operacijskom stolu uspjeli izboriti za njegov život, Krešimir je od zdravog, sportski mišićavog i spretnog mladića postao osoba koja je izgubila sve motoričke sposobnosti. U ratnom Osijeku bio je nemoguć bilo kakav pokušaj rehabilitacije, pa je poslan u Njemačku gdje u bolnicama Albertinen u Hamburgu, Općoj bolnici Eilbek i Klinici Schmieder Gailingen, provodi osam mjeseci na oporavku i vraćanju „među žive“.

"Da, bilo je teško suočiti se s činjenicom da sam invalid, no u Njemačkoj se medicina shvaća ozbiljno pa sam imao i profesionalnu pomoć psihologa. Bila je to teška unutarnja borba ali sam u glavi ipak nekako „odradio“ proces mirenja sa situacijom. Sjećam se kada su me prvi put stavili da sjednem u invalidska kolica. Bez obzira što sam prvi put nakon ranjavanja izašao iz kreveta, zgadila su mi se odmah. Čvrsto sam odlučio da neću ostatak života provesti u kolicima. To mi je bila najveća motivacija koju sam imao", kaže ovaj danas četrdestrogodišnjak, otac dvoje djece, suprug i vojni umirovljenik.

Biti invalid je - i skupo

Krešimir Sudar

Krešimir Sudar

Usprkos što mu se desna ruka i noga nikada nije vratila u potpunu funkciju, za sebe tvrdi da vodi normalan život. Hoda, doduše uz pomoć štapa, vozi automobil, istina, s prilagođenim komandama, a prepreke na koje nailazi savladava kako najbolje zna.

"Pitanje invaliditeta je danas prije svega socijalno pitanje. Proteze, ortoze i invalidska pomagala su skupa. Biti invalid sa malim primanjima dvostruka je diskriminacija. Ja se nemam razloga žaliti na to, jer su vojni invalidi ipak prošli bolje od civilnih. Ali biti invalid – prije svega je skupo. Od banalnih primjera da, kad procuri pipa koju bi sa dvije zdrave ruke bez problema znao popraviti, za to moram pozvati vodoinstalatera. Pa do toga da prilagodba automobila za moje potrebe i posebne komande koštaju kao jeftiniji polovan automobil", objašnjava Krešimir Sudar.

Na prepreke u svakodnevnom životu, kako kaže, se već gotovo navikao. Nedostatak parkirališnih mjesta za invalide, neadekvatan pristup u zgradama javnih institucija, birokraciju sa kojom se susreće kada želi ostvariti neko svoje pravo ili tihu i ponekad i nesvjesna diskriminaciju „zdrave“ većine prema ovoj populaciji, uzima "sa zrnom soli". Iako, priznaje da mu zbog takvih problema najviše stradavaju – živci.

"Kada vidim da je napravljena rampa za invalide sa uzbrdicom od 45 stupnjeva, jasno mi je da se to odradilo samo da bi se formalno poštivao zakon, a da je prava namjena sasvim promašena. Kada su je već gradili, mogli su ipak i misliti na one koje će se tom rampom koristiti. Kada zbog zadovoljavanja forme ispustimo iz vida sadržaj - pa koga to ne bi nerviralo?!"

"Radije bih radio, nego tek primao mirovinu"

Nezadovoljan je i nekim postupcima države prema invalidima jer, kako kaže, političkom odlukom su mnogi ljudi umirovljeni umjesto da se, onima koji žele, omogućila prekvalifikacija. "Iako nisam za maratonca, a funkcionalna mi je samo jedna ruka, postoje poslovi koje sam mogao obavljati. Možda pola radnog vremena, možda bi mi za njih trebalo malo više vremena od zdrave osobe, ali ta mogućnost nam je trebala biti ponuđena. Mnogima bi pomogla više od invalidske mirovine. Susretao sam se s takvim primjerima u Njemačkoj i mislim da je to pravi pristup“, tvrdi Krešimir koji se, usprkos fizičkom hendikepu, trudi živjeti što normalnije.

Naravno, obitelj mu je na prvom mjestu, ali vremena ostane za fotografiju kojom se pasionirano bavi, odlazak u ribolov, druženje s prijateljima... Vesele ga sve one stvari koje vesele i zdrave osobe: uspjeh djece u školi, skladan brak ili obiteljsko putovanje. Nije imun ni na male životne poroke, priznaje da ponekad gucne čašicu medice ili zapali cigaretu, ali ne pretjeruje.

Briga o zdravlju i "izbor" - stražnjice

Označeno mjesto za udičarenje za invalide u Luksemburgu

U nekim zemljama na invalide misle toliko da su čak pripremljena mjesta gdje oni mogu loviti ribu. Ali i u Hrvatskoj ima trenutaka kad, od suosjećanja, Sudaru 'zapne knedla' u grlu.

O zdravlju vodi računa koliko i zdrava osoba. „Liječnike izbjegavam koliko mogu, dosta mi ih je za dva života“, kaže kroz smijeh. „Nisam razvio hipohondriju i dobro se osjećam. Kad padnem, što se događa skoro svaki dan, trudim se da sletim na stražnjicu, a ne na glavu, to je moj način da se brinem o zdravlju.“

Bez obzira na životni hendikep, nije dozvolio da ga to odvede u cinizam. I inače tvrdi da invalidi, koji su prošli poput njega, više cijene već i samo disanje kao pojavu. Kako kaže, kratak pogled na smrt može promijeniti dug pogled na život.

"Generalno, mogu reći ipak da se društvo vremenom ipak senzibilizira na naše probleme. Na budalu je uvijek moguće naletjeti, ali s njima problema imaju i zdravi ljudi. Ima i situacija koje vas duboko ganu. Prošlog ljeta mi je prišla djevojčica od sedam ili osam godina, bilo je vruće i nosio sam kratke hlače pa je moja ortoza bila vidljiva, a ionako hodam sa štapom. Primila me za desnu ruku i rekla mi 'Mogu li vam pomoći da pređete cestu, mislim da bi vam pomoć dobro došla'. Znate, od takvih situacija vam se stvori 'knedla' u grlu. Onda vam više i nije najvažnije što je zdrava osoba zauzela parkirališno mjesto za invalide."

Preporuka uredništva