Tko se još boji Hitlera?

"Der Angriff" ("Napad") i "Völkischer Beobachter" ("Pučki promatrač") - ova dva lista bili su službeni organi Nacionalsocijalističke partije Njemačke (NSDAP) još od 20-ih godina i među povijesničarima oni važe za najvažnije agitacijske instrumente nacističke propagande u borbi protiv neistomišljenika, demokracije i svih političkih protivnika.

Njihovo pojavljivanje na kioscima nije međutim predstavljalo neku novu provokaciju njemačkih desnih ekstremista: pretisci originalnih novina nalazili su se u znanstveno komentiranom "omotu". Dio je to projekta "Novinska svjedočanstva" engleske nakladničke kuće Albertas Limited kojoj je na čelu nakladnik Peter McGee. Nakana je bila omogućiti širokoj publici sveobuhvatan uvid u medijsko okružje u Njemačkoj u vrijeme Trećeg Reicha od 1933. do 1945. godine. Time se želi pokazati što su sve i obični ljudi mogli znati o zbivanjima u Njemačkoj ukoliko su to htjeli. Uz nacističke novine objavljen je pretisak i tadašnjih izdanja socijaldemokratskog lista "Vorwärts" ("Naprijed") te građanski orijentirane "Vossische Zeitung" ("Voske novine").

Novinska svjedočanstva - kako je stvarana mržnja

Projekt je zamišljen da traje godinu dana, pri čemu bi svakog tjedna bilo objavljivano novo izdanje "Novinskog svjedočanstva": pretisak originalnih novina uz opširna objašnjenja i komentare uglednih njemačkih povijesničara, sociologa i politologa. Koncept je već isproban u nekim drugim europskim zemljama, prošle godine u Austriji, i doživio je vrlo pozitivne ocjene. U Austriji su izdanja novinskih svjedočanstava čak uvrštena u školski program viših razreda srednjih škola.

Voditeljica njemačkog projekta je bečka sociologinja Sandra Paweronschitz, a znanstveni suradnici su između ostalih i voditelj Centra za istraživanje antisemitizma na Tehničkom sveučilištu u Berlinu, Wolfgang Benz, ugledni povijesničar Hans Mommsen te dugogodišnja voditeljica Memorijalnog centra Dachau, Barbara Diesel.

Iako projekt "Novinska svjedočanstva" ima jasan znansveni okvir, on ima istovremeno i komercijalni karakter: naklada prvog broja iznosila je 300.000 primjeraka, nakon toga predviđena je bila naklada od 150.000 svakog tjedna. Prvi se broj bavio dolaskom Adolfa Hitlera na vlast njegovim izborom za kancelara 30. siječnja 1933. godine.

Zaštita autorskih prava iz političkih razloga

Reakcija publike bila je uglavnom ohrabrujuća - prema navodima nakladnika je prodano između 200.000 do 250.000 primjeraka prvog boja, a pisma koja su stigla u redakciju su pretežno pozitivna.

Manje pozitivne bile su neke druge reakcije. Najprije se za riječ javilo bavarsko Ministarstvo financija. Ono je podnijelo prijavu Upravnom sudu u Münchenu koji je potom naložilo da se odmah iz prodaje povuku pretisci "Napada" i "Pučkog promatrača". Istovremeno je protiv britanskog nakladnika pokrenut istražni postupak zbog "korištenja simbola zabranjenih organizacija i povrede autorskih prava".

Sve nacističke novine, pa onda i "Napad" odnosno "Pučki promatrač" bile su svojevremeno tiskane u izdavačkoj kući Franz-Eher-Verlag, istoj onoj koja je objavila i Hitlerov "Mein Kampf". Nakon njemačke kapitulacije 1945. godine je nakladnička kuća zatvorena kao dio "zločinačke organizacije", a budući da je bila registrirana u Münchenu sva nakladnička prava prenijeta su njemačkoj saveznoj pokrajini Bavarskoj. Tamošnje ministarstvo financija, koje je kao izvršni organ provelo brisanje Franz-Eher-Verlaga iz trgovačkog registra, i danas vrši nadzor nad poštivanjem korištenja prava. Pritom je politika bavarske vlade vrlo jednostavna: općenito se nikada nikome i ni u kom slučaju ne dozvoljava pretisak integralnih tekstova.

Žestoka rekacija

Uskoro se u Njemačkoj razvila živa rasprava. Dok bavarska ministrica pravosuđa Beate Merk smatra da se radi o "nepoštivanju žrtava nacionalsocijalizma", a Središnje vijeće Židova u Njemačkoj tvrdi da projekt samo ide na ruku desnim ekstremistima i antisemitima, zagovornici projekta tvrde da zabrana bavarskog pravosuđa predstavlja kršenje principa slobode tiska i prava na informacije, te smatraju da se tu radi o umjetno napuhanom skandalu. Nacističke tiskovine su danas putem interneta ionako svima dostupne, a neonacisti vrlo rijetko čitaju originalna djela: većina ne može odgonetnuti stari tip runskog pisma koji se tada koristio.

I dok se u zemlji (ponovo) raspravlja o tome što je u sučeljavanju s vlastitom prošlošću dozvoljeno a što nije, britanski nakladnik trlja ruke: drugi broj "Novinskog svjedočanstva", sada bez pretiska cjelokupnih originalnih novina iz vremena Trećeg Reicha, je rasprodan, a ovih dana se s nestrpljenjem očekuje izlazak novog, trećeg broja.