1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Tko profitira od propasti Imunološkog zavoda?

Iako zdrav razum govori da većih problema u poslovanju ne bi trebao imati, Imunološki zavod u Zagrebu je na rubu propasti. Ogledni je to primjer lošeg upravljanja, političkog kadroviranja i nedostatka vizije.

Potraga za ravnateljstvom Imunološkog zavoda u Rockefellerovoj ulici u Zagrebu, uzbudljiv je posao. Ma koliko se pouzdali u Googleovu navigaciju, sigurno ćete ući u pogrešnu zgradu. Zakoračite li u raskošnu palaču, zaštićeno kulturno dobro s dvostrukim kamenim stubištima kao sa filmskog seta, uputit će vas dalje. „Da ovo je Imunološki, ali morate potražiti staklenu zgradu, tamo iza Štampara. Iza žute zgrade“, upućuje nas ljubazno gospođa u bijeloj kuti. Upravo će se ova rasutost objekata pokazati najvećim kamenom oko vrata Zavoda koji je 126 godina opskrbljivao domaće tržište krvnim pripravcima

U privremenu proizvodnju treba investirati

Ako je pitati vršiteljicu dužnosti ravnateljice Leu Lupret Prugovečki, Imunološki zavod je postao gorućom temom zbog gubitka proizvodnih dozvola. „Prvenstveno za krvne preparate i bakterijska cjepiva. Dozvole za njih su izgubljene još 2013. godine. To jednostavno znači da ih ne možemo proizvoditi i ne možemo ih plasirati na tržište.“ Naime, standardi u proizvodnji su se podizali, a Imunološki to nije pratio adekvatnim tempom. Proizvodnja je rasipana na nekoliko kućnih brojeva, a standardi, objašnjava ravnateljica, zahtijevaju zatvoreni sustav u kojem se proizvodi neće prevoziti iz pogona u pogon.

Lea Lupret Prugovečki, Imunološki zavod

Lea Lupret Prugovečki

„Iako je proizvod maksimalno zaštićen, ne smije se na taj način izlagati kontaminiranjima ili oštećenjima. To ne ugrožava krajnjeg korisnika, odnosno pacijenta jer svi proizvodi podliježu strogoj kontroli kakvoće i u Imunološkom zavodu i u HALMED-u koji bi takav proizvod odbacio, no to bi uzrokovalo financijski gubitak. Nisu nam se dogodili takvi slučajevi, ali u ovakvim uvjetima ta mogućnost postoji i treba ju maksimalno izbjegavati. Ovdje bi se moglo raditi, mogli bi se urediti prostori, ali to nije dugoročno rješenje. Bilo bi idealno uložiti i raditi tu gdje jesmo sve dok se ne izgradi nova tvornica. Da kroz to vrijeme možemo privređivati i opskrbljivati hrvatsko tržište dok virusna cjepiva možemo izvoziti.“ U ovom trenutku, doznajemo, Imunološki ne proizvodi ništa. Zalihe su prodane, a Zavod se financira pretežno iz državnog proračuna i nešto od uvoza pripravaka od medicinskog kanabisa.

Pretvorbe dovele do netransparentnog vlasništva

Od osamostaljenja Hrvatske, Imunološki je u zadnji trenutak izbjegao stečaj i pretrpio bitne transformacije; iz društva s potpunom odgovornošću u dioničko društvo, objasnila nam je sindikalna povjerenica Lidija Jagarinec. U njemu i danas mali dioničari drže 26% dionica, dok ostatak drži država. A onda je 2015. država paralelno osnovala Javnu ustanovu Imunološki zavod kako bi radnicima mogla isplaćivati plaće. Zaustavila se potencijalna privatizacija, a zavod je prebačen u javnozdravstvenu sferu kojoj prirodno pripada. Sada na istoj lokaciji s istom djelatnošću i imenom posluju i dioničko društvo i javna ustanova s vlasništvom koje treba tek razriješiti. „Mi smo radnici koji dolazimo u nečiji prostor, koristimo nečiju opremu i sirovinu, a ne plaćamo režije i najamninu“, opisuje nastali nered sindikalistica.

Priču dodatno komplicira to što su matični sojevi virusa za proizvodnju cjepiva vlasništvo Republike Hrvatske, jer oni nikad nisu ušli u temeljni kapital. „Kada se je obavljala pretvorba u dioničko društvo, netko je zaboravio prebaciti sojeve. Slučajno ili namjerno, dalo bi se raspredati“, kaže Jagarinec.

Lidija Jagarinec

Lidija Jagarinec

Prisjeća se da su problemi s dozvolama počeli još 1998. godine, ali proizvodnja je išla dalje. Znalo se da su novi pogoni nužni. Tako je 2006. godine izgradnju tvornice trebala pratiti Raiffeisen banka, no projekt je, kaže sindikalistica, odbila ministrica financija Martina Dalić, aktualna ministrica gospodarstva. „Ne znam zašto to nije prošlo. 2012. smo trčali ministru gospodarstva Čačiću. Odobrio je tadašnjem direktoru, stranačkom kolegi, kredit od 43 milijuna kuna koji je potrošen velikim dijelom na otpremnine i drastično smanjivanje broja radnika. Mi smo debelo podkapacitirani za ozbiljnu proizvodnju. Iako, nikada se nije dogodila nuspojava.“

Zagreb kao spasitelj?

Kako bi razriješio ovaj javnozdravstveni problem, novi ministar zdravstva Milan Kujundžić (HDZ) imenovao je desetočlanu radnu skupinu koja je trebala utvrditi konačnu istinu o pogonima u Rockefellerovoj. „Rekli su da je ovdje neostvariva dugoročna opstojnost. To je ono što mi svi znamo“, priča ravnateljica Lupret Prugovečki. „Utvrdili su i kolika su ulaganja potrebna za nastavak proizvodnje krvnih preparata na staroj lokaciji i, vjerojatno, zaključili da to nije isplativa investicija.“

Radnu skupinu su, kaže sindikalistica Jagarinec, činili stručnjaci Imunološkog zavoda, Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu,  Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode i ljudi iz Ministarstva. „Uz dužno poštovanje, među njima nije bilo tehnologa koji su mogli reći može li profunkcionirati, recimo, sustav za vodu koji je kamen spoticanja.“

Ministar Kujundžić tvrdi da je za spas Imunološkog potrebno iznaći 60 milijuna eura pa se je oglasila i neformalna potraga za strateškim partnerom. Hoće li to biti Grad Zagreb koji je još jednom ponudio pomoć, doduše nedefiniranu, nije poznato. „Mislim da bi to bila dobra opcija. Mi bismo najradije ostali državni, a ako ne možemo, Grad je prihvatljiv partner. No smatram da mi trenutno nismo u poziciji birati. Svaka je odluka i svaki partner koji bi osigurao nastavak proizvodnje dobrodošao“, odgovara ravnateljica.

Bakterijska kultura

Nije bilo zamjerki na rad laboratorija Imunološkog, nego samo na činjenicu da su laboratoriji smješteni u više odvojenih zgrada.

Sindikat energetike, kemije i nemetala je podržao ulazak Zagreba u vlasništvo još 2013. godine, jer je riječ o instituciji, a ne pojedincima. „Jer gradske odluke donosi Skupština. Nismo povezani s Bandićem, jer sutra će to biti već neki drugi gradonačelnik. Grad je namjeravao zadržati cijelu proizvodnju, brend i zaposlenike. Zato mi Gradu kažemo – da!“ govori nam Jagarinec. 

Ako se zaista krene u izgradnju novih pogona, što će se dogoditi s nekretninama u Rockefellerovoj? „Mi smo svi sad zaposleni u javnoj ustanovi, a vlasnik nekretnina je Imunološki zavod d.d. Ne znam što će se dogoditi s njima. Iskreno, nije mi to ni važno, ako se preselimo na drugu lokaciju i pokrenemo proizvodnju“, kaže ravnateljica.

Domaće je najisplativije, ali…

Imunološki se tako uklapa u sliku hrvatskih tvrtki koje, uz kvalitetnu proizvodnju i sigurno tržište, po zdravom razumu ne bi smjele propadati. Ali propadaju. „Virusna cjepiva smo uvijek izvozili i na njima smo imali zaradu. Bakterijska cjepiva i krvni preparati imali su malu zaradu, baš zbog te niske cijene“, objašnjava nam ravnateljica. Spekulacije kako se je na proizvodnji zmijskog antitoksina gubio veliki novac, odbacuje. „Francuski antitoksin se prodavao za 500 eura, a naš je na tržištu za 50 eura. Prodajna cijena našeg cjepiva protiv tetanusa je bila 8 kuna, a sada ga uvozimo za 45-120 kuna. Kada bismo mi stavili takve cijene, bili bismo itekako ekonomski isplativi. Naš imunoglobulin je bio 30% jeftiniji od bilo kojeg uvoznog. Kod naše ekonomske isplativosti treba gledati uštedu cijelog javnog zdravstva. Bez obzira na uvjete proizvodnje, naši proizvodi su bili besprijekorne kakvoće. 2008. godine Svjetska zdravstvena organizacija je potvrdila da imamo izvanredno virusno cjepivo protiv morbila uz uvjete proizvodnje koji ne odgovaraju standardima“, kaže ravnateljica koje je i sama godine provela u odjelu kontrole proizvoda.

Čekanje nije opcija

A ministar kaže da radnici malo rade i primaju plaću, kao da bi trebali biti sretni zbog situacije u kojoj su se našli. „Naši radnici ne sjede. Imamo puno posla. Konstantno zaprimamo plazmu i brinemo o njoj, to su ogromne ledenice. Održavamo matične sojeve virusa i banke bakterijskih sojeva, provodimo stabilitetne studije, a ovaj prostor treba i održavati. Kad bi se počelo s proizvodnjom, imali bismo i manjak radnika“, objašnjava Lupret Prugovečki. Jer Zavod ima 172 radnika, a u 2012. godini bilo ih je skoro 400.

Blutkonserven (Fotolia/Gina Sanders)

Krvni pripravci su također jedna od važnih grana rada Imunološkog zavoda

„Ako u Imunološkom ne može biti privremena proizvodnja, treba jasno reći da Zavoda više nema i neće ga biti“, kaže Jagarinec, jer je riječ o proizvodnji koja se ne može samo tako lako prenijeti bez raznih ispitivanja, probnih serija. „Na staroj lokaciji moramo raditi privremeno, makar od sto proizvedenih serija deset išlo na kontrolu. Tko će plaćati ljude dok tvornica za tri godine ne bude spremna za proizvodnju?“ I radnici imaju sve manje strpljenja. „Neki čekaju i nadaju se, netko je vezan za taj posao kreditom, a neki su i sentimentalni. Zdrava jezgra je ostala, ali i njoj idu godine. Dvije osobe koje drže dio ključne proizvodnje imaju 65 godina. I onda ministar kaže da ćemo u lipnju vidjeti što s Imunološkim.“

Tko onda trlja ruke nad propašću ove institucije? „Nemam dokaza za to, ali jedini tko može imati interes je uvozni lobi. Sve te tvrtkice od nekoliko zaposlenih koje imaju neka odobrenja i produžene su ruke nekog velikog. Nemojmo se zavaravati, nema puno ljudi koji se bave proizvodnjom kojom se bavi Imunološki. 6% godišnje raste potražnja za krvnim derivatima u EU-u. Mala smo siromašna zemlja. Vidjelo se to na poplavama. Nitko od te prekrasne Europe nije se sjetio poslati niti jednu dozu cjepiva, a događalo se svašta“, zaključuje sindikalistica Jagarinec.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic