1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Tko plaća i od koga štiti "kišobran za euro"?

85 ili 100 milijardi eura za Irsku? Hoće li biti dovoljno 750 milijardi za čitav "kišobran"? Običnim građanima se zavrti u glavi kada čuju te iznose, tim više što mnogi ne znaju ono najvažnije: odakle taj novac?

Kolica puna novčanica eura

Čemu služi taj golemi novac?

Već je postao običaj da europski ministri financija i nedjeljom dogovaraju mjere zaštite zajedničke valute. U pravilu to čine telefonski, ali ove nedjelje (28.11.) su Njemačka i Francuska ustrajale u osobnom susretu ministara u Bruxellesu. Konačno, riječ je o 85 milijardi eura europske pomoći Irskoj, a danima traju rasprave i o eventualnom povećanju ukupnog iznosa za zaštitu zajedničke valute. Tako se Marco Buti, direktor u uredu europskog povjerenika za financije Olli Rehna založio da ukupan fond ne bude 750 milijardi, nego čitav bilijun i pol eura. Samo tako bi se mirno mogla dočekati - i svladati eventualna kriza ostalih PIIGS zemalja (kratica od zemalja u nevoljama; Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska).

Zadužene zemlje ostaju bez novca

Šaka puna kovanica

Države moraju taj izdatak staviti u proračun - i onda će taj novac možda nedostajati za škole ili ceste

Iako je Butijev prijedlog naišao na neodobravanje, treba objasniti i čemu bi trebala služiti takva golema količina novca i odakle bi ona trebala doći. Iako se on nikada neće naći u nekakvom sefu, riječ je o konkretnom novcu - točnije, konkretan je toliko da ga sve zemlje Europske unije koje uplaćuju u taj fond moraju navesti u vlastitom proračunu kao izdatak. S druge strane, to je prije svega polog koji bi trebao spriječiti da se trgovanje državnim obveznicama zemalja u koje je tržište izgubilo povjerenje otme svakoj kontroli. To se proljetos dogodilo obveznicama Grčke, a sada su ugrožene i obveznice Irske i drugih zemalja s velikim deficitima.

Za one koji se ne razumiju u logiku državnih obveznica, jedan primjer: Neka država izdaje petogodišnje obveznice u nominalnoj vrijednosti od 1.000 eura s 5% kamata godišnje. To znači da će kupac dobiti 50 eura kamata svake godine, a po isteku roka i uložen novac. Ali ako se čuju izjave kako će i "privatni ulagači" morati sudjelovati u gubicima i ako se posumnja da država na koncu neće isplatiti obveznicu, nego recimo ponuditi novu, možda i povoljniju, ulagač će se radije odlučiti na prodaju obveznice i po cijeni nižoj od nominalne - na primjer za 900 eura. Jer ako je, na primjer, ostalo još tri godine do isplate, ulagač je procijenio da mu je bolje dobiti novac odmah.

Postotak raste sam od sebe

Predratne državne obveznice

Državne obveznice su siguran novac - ako nije riječ o ovima, predratnim obveznicama Weimarske republike

Sad dolaze čarolije matematike: kupac "rabljene" obveznice i dalje dobiva 50 eura kamata za uloženih 900 eura. To znači da je kamata skočila na 5,6%, a dobit ispada još veća ako se zbroji i čitav iznos od 1.000 eura koji će za tri godine dobiti za potrošenih 900. Ali država koja je emitirala te obveznice, da bi došla do svježeg novca, sada mora ponuditi kamate koje su više od kamata za "rabljene" - obveznice na slobodnom tržištu. To pak ruši cijenu "starih" obveznica - i počinje utrka kojoj se ne vidi kraj. Tako su kamate obveznica Grčke u travnju skočile i na preko 12%, a obveznice Irske su premašile i 8%.

Upravo tu dolazi taj "kišobran": njime se intervenira na tržištu obveznica, ali to ne znači da se on "troši". On služi samo za vraćanje povjerenja, tim više što i druge PIIGS zemlje baš slijedeće, 2011. godine čeka velika rata isplate dugova - i to je povod europskom dužnosniku da razmotri kako bi bilo možda bolje povećati taj "kišobran". Jer Portugal, koji je također ovog tjedna prihvatio stroge mjere štednje, mora slijedeće godine namaknuti 26 milijardi eura za plaćanje dugova - 2012. će to biti samo 9,4 milijarde. Španjolska mora 2011. platiti 128,3 milijarde, 2012. će to biti 73,6 milijarde, a Italiju čeka slijedeće godine isplata 264,6 milijarde dok 2012. mora platiti samo 144,4 milijarde. Naravno da se može očekivati da će sve te zemlje svoje rate pokušati "reprogramirati", odnosno prebaciti u godine koje slijede. Ali to će ih koštati, osobito ako je tržište "rabljenih" obveznica tako nervozno kao što je sad.

Autor: A. Šubić (Bloomberg, dpa)

Odg. ur.: D. Dragojević

Preporuka uredništva