1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Tko je nadležan za Južni pol?

U Bremerhavenu je održan sastanak međunarodnog tijela koji je težio uspostavi golemog ekološkog područja na Južnom polu. Praktično pred samu odluku se usprotivila - Rusija, postavivši pitanje nadležnosti nad Antarktikom.

Antarktik

Antarktik

Komisija za održavanje živog morskog blaga Antarktika (Commission for the Conservation of Antarctic Marine Living Resources, CCAMLR) već godinama nastoji uspostaviti zaštićenu zonu na području Južnog pola. Riječ je o zapravo golemom području - oko 3,8 milijuna četvornih kilometara što je gotovo površina čitave Europske unije - na kojem postoji doista jedinstven biljni i životinjski svijet, praktično netaknut od ljudske ruke.

Cilj organizacije CCAMLR je do godine 2020. proglasiti 10% površine Antarktika područjem zaštićene prirode - ali već na prošlogodišnjoj konferenciji održanoj u Hobartu u Australiji je bilo jasno kako se mnoge zemlje protive uspostavi tako velikog zaštićenog područja. Jer, to onda znači da bi tamo bio ograničen i ribolov i svaka vrsta eksploatacije prirodnih bogatstava i tu je sve duži popis zemalja koje zanima tamošnje blago.

Pingvini

Južni pol nema stanovnika - ako se ne računaju pingvini i zapravo prilično raznolik životinjski svijet. Ali pingvine nitko ne pita za putovnicu.

Ribolovci su već stigli

Prvi se usprotivio Novi Zeland, zemlja koja već masovno lovi vrstu arktičkog bakalara (dissostichus mawsoni) upravo na području istočnog Antarktika koje je trebalo biti zaštićeno. No i druge zemlje, poput Rusije, Kine i Ukrajine teže eksploataciji tog područja. Zato je počelo "cjenkanje", koliko bi to zaštićeno područje trebalo biti veliko: 2,2 milijuna četvornih kilometara koliko su predložile SAD, ili "samo" 1,6 milijuna km2 koliko su predložile Australija i Francuska u ime Europske unije.

Na konferenciji održanoj ovog tjedna u Bremerhavenu u Njemačkoj su se zaštitari okoliša nadali kako će biti dogovoreno barem ograničeno zaštićeno područje na istoku Antarktika na području Rossovog mora. Praktično već na glasovanju - a potrebna je suglasnost svih zemalja članica, je predstavnik Rusije zaustavio odluku postavivši načelno pitanje - tko uopće može odlučiti o stvaranju zaštićenog područja i da li je CCAMLR uopće nadležna?

To zapravo nipošto nije jednostavno pitanje i otvara čitav niz neriješenih problema vlasništva i teritorijalnih pretenzija nad područjem Južnog pola. Naime, ova komisija je zapravo stručno tijelo stvoreno na temelju Sporazuma o Antarktiku postignutog u jeku Hladnog rata koncem pedesetih prošlog stoljeća i koji je stupio na snagu 1961. godine. Najvažniji dio tog sporazuma jest da su se potpisnice sporazumjele kako će Južni pol biti područje bez ičije vojske i vojne opreme i kako će se svima zajamčiti znanstveno istraživanje.

Kit na Južnom polu

Pod ledom Južnog pola utočište pronalaze i brojne ribe i kitovi. A to već zanima ribolovce.

Južni pol zanima i Grčku, Monako, Mađarsku...

No, taj sporazum nije riješio pitanje teritorijalnih pretenzija i "zona" u kojima pojedine države provode svoje nacionalno pravo - doduše, isključivo nad došljacima jer je Antarktik, kako ga smatra današnja geografija, kontinent bez jednog jedinog autohtonog stanovnika i ne postoji "Antarktička nacija". S druge strane, tom Sporazumu o Antarktiku su u međuvremenu pristupile mnoge zemlje (među kojima su čak i zemlje poput Grčke, Švicarske, Poljske, Mađarske ili Monaka), a neke od njih ili imaju, ili teže uspostavi vlastitog, nacionalnog područja.

Među zemljama koje imaju aspiracija nad područjem Južnog pola je i Rusija - ali primjedba njenog predstavnika o nadležnosti komisije za očuvanje prirodnog blaga Antarktika je također donekle utemeljena. Jer, Sporazum - pa tako i ova komisija je rezultat multilateralnog sporazuma, ali niti među stručnjacima za međunarodno pravo ne postoji sloga, da li bi ga se morala držati i čitava svjetska zajednica, odnosno barem članice Ujedinjenih naroda.

Doduše, sve zemlje koje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a jesu i članice Sporazuma o Antarktiku, ali formalno, nije posve jasno da li je on i nešto što bi ušao u opseg međunarodnog prava.

Belgijska znanstvena postaja na Antarktiku

Za sada, svaka znanstvena postaja provodi svoje, nacionalne zakone i propise. Tako je i u belgijskoj postaji Princeza Elizabeta.

Biološki dragulj pod vječitim ledom

Dugo vremena je rasprava o tome bila tek političko nadmudrivanje, jer se zapravo više zna što se nalazi na Mjesecu, nego pod vječitim ledom najhladnijeg kontinenta naše planete. Zato je i gospodarska eksploatacija eventualnih prirodnih bogatstava bila znanstvena fantastika - ali se to polako počinje mijenjati i Antarktik postaje zanimljiv i međunarodnim koncernima.

S druge strane, stručnjaci za pomorsku biologiju se još uvijek nadaju kako će se zemlje članice Sporazuma o Antarktiku ipak dogovoriti  i zaštiti ovo jedinstveno prirodno okružje. Doduše, na površini je tek vječiti snijeg i led, ali ispod njega se kriju pravi biološki dragulji.

Tako Stefan Hain iz njemačkog instituta Alfred Wegner u Bremerhavenu tvrdi kako se na filmskim snimkama morskog dna ispod leda Južnog pola vidi "raznolikost kao na kakvom koraljnom grebenu" - ali kako je tamošnja biologija izuzetno osjetljiva i spora. Na primjer, morski puž u Sjevernom moru stvori potomke za nekoliko tjedana - u moru Antarktika taj proces iste životinje traje 18 do 20 mjeseci.

U svakom slučaju, pregovori o uspostavi zaštićenog područja će ipak biti nastavljeni ovog listopada.

Preporuka uredništva