1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Tko je moj tata?

Nedavno je i najviša sudska instanca u Njemačkoj odlučila kako i maloljetne osobe, začete umjetnom oplodnjom, imaju pravo saznati ime "oca". Pravno uzevši, tu je mnogo toga mutno i nejasno.

U prošlosti, mnogi studenti su otkrili razmjerno jednostavan način da se barem malo popuni vječito prazan studentski džep. Jedan način je bilo davanje krvi - u ovoj zemlji se donatorima uvijek plaćala određena, ne baš prevelika naknada, obično dovoljna tek za dobru večeru. A za muške donatore je postojao još jedan možda čak i jednostavniji način da zarade koju marku: donacija sperme.

Medicinske ustanove nije zanimalo ništa drugo nego zdravlje donatora i naravno, plodnost njegove tekućine. Njime su oplođene jajne stanice žena čiji partneri nisu bili dovoljno plodni ili iz nekog drugog razloga inače nisu mogle ostati u drugom stanju.

Savezni sud

Njemački sudovi daju sve više prava i potomcima začetim anonimnom umjetnom oplodnjom.

Ali za razliku od medicinskih ustanova, djecu koja su tako bila rođena zanima mnogo više od zdravlja i plodnosti njihovih "očeva". Naravno da je svaki čovjek određen okolnostima u kojima odrasta, ali određeni čimbenici su "upisani" i u genima. Je li tata bio visok? Je li imao plavu kosu ili je bio tamniji? Kakve oči ima? Jer "tata" je bio samo broj u katalogu medicinske ustanove.

Hoće li mi kosa ostati kovrčava?

Sve te odgovore su htjele znati i dvije mlade djevojke čiji je slučaj nedavno dospio sve do njemačkog Saveznog suda u Karlsruheu. One su samo dvije od oko 100 tisuća djece koja su u ovoj zemlji začeta na takav način od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zapravo, tek malobrojni potomci takvih anonimnih "očeva" ikad saznaju kako su začeti: prema procjenama udruge Djeca donatora to barem jednog dana sazna oko 5 do 10% takve djece.

Ali tko to jednom sazna, obično ne može ostati miran. Počinje potraga za čovjekom koji je, pored njihove majke, upola zaslužan za njihovo postojanje. Ta potraga obično vodi kroz sudove i postoji već čitav niz odluka koje su sve više davale pravo takvoj djeci da saznaju ime svog oca. U ovom slučaju, prethodna sudska instanca u Hannoveru je 2013. bila mišljenja kako su ove dvije djevojke previše mlade - rođene su bile u prosincu 1997. i u veljači 2002. i tek sa 16 godina bi mogle imati pravo zatražiti sudskim putem ime oca. Ovog siječnja je sud u Karlsruheu pak odlučio da godine života takvih potomaka tu nemaju veze: "Određena životna dob tu nije odlučujuća za zahtjev", rekli su najviši suci.

Liječnici u nevolji

Ma koliko se može razumjeti želja takvih potomaka da saznaju tko im je otac, tako su sve te sudske odluke dovele do velikih pitanja i u medicinskim ustanovama koje se bave oplodnjom i još više, kod potencijalnih donatora. Jer ovom sudskom odlukom medicinske ustanove jednostavno moraju otkriti ime "oca", makar su već ranije sudske odluke medicinske institucije navele da od buduće majke zatraže izjavu, ovjerenu kod javnog bilježnika, da nikad neće zatražiti ime donatora. Ali ova najnovija sudska odluka je dovela do toga da i takve izjave postanu ništavne.

Obitelj u restoranu

Jedva svako deseto dijete uopće ikad sazna da njegov tata zapravo nije njihov biološki otac.

U Centru za reproduktivnu medicinu u Essenu su takva začeća već dugo svakodnevica. Od 1976. je samo u toj ustanovi na taj način začeto gotovo 30 tisuća mališana i profesor Thomas Katzorke je ponosan da toliko djece nije stvoreno nigdje drugdje u Njemačkoj kao u njegovoj ustanovi. Ali i on je osobno bio tužen. Jedna mlada žena je tražila da joj otkrije ime donatora i Viši pokrajinski sud u Hammu je 2013. utvrdilo kako ta žena ima "fundamentalno pravo" saznati ime čovjeka od kojeg potječe.

Doktor nam objašnjava kako ta sudska odluka protiv njega nije pomogla toj ženi da sazna ime "tate": u Essenu su tek 1996. uopće počeli evidentirati imena donatora - prije toga su bili samo brojke. Ali nakon te prve presude je bilo još odluka gdje su potomci doista saznali imena svojih otaca - jednom čak i protiv volje nekadašnjeg donatora.

Jesu li to "prava" djeca?

No to zapravo stvara ogromne probleme, pogotovo ako je taj nekadašnji student kasnije postao imućan čovjek i kad se postavi pitanje nasljedstva. Mnogi su kasnije dobili i vlastitu djecu sa svojim partnericama i kako onda regulirati to pitanje? Kako izjednačiti potomka koji je nastao kad se "istresao" u epruvetu u klinici za džeparac i potomka koji je nastao kao plod ljubavi s vlastitom suprugom?

Rezultat takve transparentnosti je jasan, žali se doktor Katzorke: donatora je sve manje, a studenti i uopće intelektualci, sada u širokom krugu zaobilaze mjesta za donacije. Medicinski problem naravno da nije nestao: uvijek će biti obitelji koje žele djecu, makar je partner biološki neplodan iz tko zna kojeg razloga. "Mnogi danas dolaze samo zbog novca", žali se profesor. U Essenu donatori dobivaju od 50 do 150 eura.

Umjetna oplodnja

Nekad su mnogi bili 'velikodušni' u doniranju svoje sperme. Ali kako izjednačiti dijete stvoreno u takvim sterilnim okolnostima s djetetom začetim u pravom odnosu s partnericom?

Medicinski stručnjak iz Essena prije svega želi da se uvede više reda u čitavoj toj zbrci. Potpuno je jasno da potomci takvih očeva žele saznati svoje podrijetlo. Današnja otkrića na polju genetske medicine otkrivaju da je to itekako važno, ne samo za boju očiju ili visinu, nego da nasljeđem potomci "dobivaju" i mnogo više od toga, sve do sklonosti nekim bolestima i osobinama. Zato je hitno potrebno da se uvede reda u odnosima između donatora, medicinskih ustanova i žena, odnosno potomaka koji nastaju na takav način.

Na sreću, taj problem se vidi i u Berlinu. Već od ove veljače je vladajuća koalicija odlučila sazvati radnu skupinu koja će se baviti pravom po podrijetlu jer je postalo očito da je svakodnevica "pregazila" postojeću zakonsku regulativu. Zato su pozvani stručnjaci da iznesu svoja mišljenja i prijedloge kako bi se i dosljednim zakonskim propisima riješilo i ovo pitanje.