Tko hrani a tko proždire svijet?

Prema službenim podacima svjetskih organizacija u svijetu je registrirano preko 840 milijuna gladnih. Oni ne gladuju jer na našoj planeti nema dovoljno hrane već zato što je ona neravnomjerno raspodijeljena. To nije nešto što prvi put čujemo, ali je nešto što smo skloni potisnuti, ignorirati, zaboraviti. Stoga je dobro da postoje knjige, članci, filmovi, koji nas uvijek iznova podsjećaju na tu, zapravo, tragediju modernog čovječanstva. Takav film je i dokumentarac «We Feed the World» austrijskog redatelja Erwina Wagenhofera.

Film o društvu preko hrane

«Ideja je bila na početku 21. stoljeća snimiti film o našem društvu preko hrane. Kako postupamo jedni prema drugima i kako postupamo s hranom? I ono što je zanimljivo kada je hrana u pitanju je da se ta tema tiče svakoga, jer svi moramo jesti, bez obzira u kojem obliku to činili. To je bilo moje polazište za ovaj film. Temeljna ideja bila je postaviti pitanje: što mi imamo s tim?», objašnjava redatelj. Odgovore koje je našao vidimo u filmu «We feed the World» u obliku šokantnih slika. Na primjer deponija smeća u Beču na kojem dnevno završi onoliko kruha koliko treba čitavom stanovništvu Graza u jednom danu, samo zato što se radi o kruhu starome jedan dan. Ogromne plantaže povrća na jugu Španjolske dovele su do strašne nestašice vode u cijeloj regiji. A u Brazilu se uništavaju i krče prašume kako bi se stvorile površine za uzgoj soje koja služi kao stočna hrana za europske potrebe. Kvadratni metar pošumljenih površina stoji samo 1 cent! Gradnju cestovne mreže potrebne za povezivanje tih novostvorenih plantaža sufinanciraju Svjetska i Latinoamerička banka a pritom četvrtina tamošnjeg stanovništva gladuje.

Gladnih je najviše tamo gdje ima dovoljno hrane

Reatelja Wagenhofera nije prvenstveno zanimala globalizacija, nego veze između određenih pojava: «U Brazil smo išli iz dva razloga. Jedan je da mi prašume praktični proždiremo. Prvo ih proždiru životinje, a mi onda životinje. A istovremeno u toj zemlji s izrazito bogatim agrarnim resursima, ljudi gladuju. I to ne malo njih, već službeno 44 milijuna, dakle, 25 posto; neslužbeno još i više. Većina ljudi gladuje tamo gdje hrane ima dovoljno.» Ili tamo gdje bi je moglo biti dovoljno. Na primjer u Dakaru. Glavni grad Senegala ima najveće tržište voćem i povrćem u Sjeverozapadnoj Africi. Ali tamo gotovo da nema domaćih proizvoda, jer je visoko subvencionirana roba iz Europske unije 30 posto jeftinija nego afrička. Tako europska gospodarska politika direktno uništava afričku poljoprivredu. A kao bumerang se onda u Europsku uniju preko Sredozemlja slijeva val izbjeglica, prije svega u Španjolsku i Italiju.

Uništen Zapad, sad se uništava Istok

Ali ni u istočnoj Europi situacija nije puno bolja. U Rumunjskoj se koncerni poput Pioneer Hi-Breda bore za nove kupce njihovog hibridnog sjemena. Moto firme glasi: «We feed the world», mi hranimo svijet. S hibridnim sjemenom se poizvodnja, barem kratkoročno, može povećati i povrće lijepo izgleda. Ali to sjeme je skupo a ukus povrća lošiji, kaže Karl Otrok, bivši šef proizvodnje tog poduzeća u Rumunjskoj:

«Ako danas počneš raditi s hibridnim sjemenom, uskoro više nećeš imati ništa što se može zvati biološkim. To je u Austriji već tako. Ljudi počinju polako drukčije razmišljati, ali uzgoj bioloških proizvoda je dugotrajan proces. Uništili smo zapad a sada dolazimo u Rumunjsku i tu uništavamo čitavu poljoprivredu.»

Sve legalno

U 95 minuta filma po gledatelju pljušte katastrofe raznoraznih vrsta. Posebnost i začudnost Wagenhoferovog filma je činjenica da on uopće ne pokušava razotkriti neke ilegalne makinacije što dokumentarci često čine. Ne, on jednostavno prikazuje ono što se danas legalno događa u svijetu ribolova, poljoprivrede i stočarstva, te upućuje na posljedice toga. I upravo je ta realističnost šokantna. Austrijskom redatelju uspijeva sitne komadiće sklopiti u veliki mozaik i svojim filmom «We Feed the World» ukazuje na zastrašujuće perspektive koje su pred nama. On ne nudi neka patentna rješenja, ali u jedno je siguran. «Moraju se raditi mali koraci. Ljudi koji posežu za najjeftinijom robom nisu dovoljno informirani. To je ogroman problem. Nitko ih niti ne informira. Prema njima se postupa kao prema potrošačkim idiotima. Svi smo se srozali na tu razinu. Meni se ni sam izraz «konzment» ne sviđa. A tako me se stalno zove. A to ne želim. Ne želim ništa konzumirati. Želim stvari koristiti. To je filozofski potpuno drukčiji pristup. A ta promjena se treba dogoditi u glavama. Mi možemo samo koristiti stvari, a, nadajmo se, i drugi nakon nas.»