1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Tko će platiti korektne uvjete rada?

Prekovremeni sati, bijedna plaća i propadajuće tvornice. Godinu dana nakon nesreće u kojoj je poginulo preko 1.000 radnica u Bangladešu raspravlja se o tome kako zajamčiti minimalne standarde u zemljama u razvoju?

Prije nekoliko dana, priča Arhim Lohrie, Tschibo je napravio test. Suradnici su stavili u vitrinu posteljinu od biopamuka, odmah pokraj jednog usporedivog konvencionalnog proizvoda - dakle posteljine koja ne sadrži biopamuk. Oba proizvoda slično izgledaju, kaže direktor nadležan za odgovornosti tvrtke, koja osim kave sve više nudi donje rublje, majice kratkih rukava ali i posteljine. Samo kod cijene je bilo razlike: biorublje je koštalo dva eura više. Rezultat pokusa je, prema riječima Lohrieja, otrežnjavajući: Broj prodanih konvencionalnih proizvoda bio je znatno veći. "Ta dva eura potrošača bole." Barem ako potrošači imaju alternativu, dodaje Lohrie.

Prodavaonica Tschibo

Prodavaonica Tschibo nudi kavu ali sve više i odjeću koja se šiva u zemljama u razvoju

Pokraj njega je Tanja Gönner, glasnogovornica Njemačkog društva za međunarodnu suradnju (GIZ). Oboje su u utorak (6.5. 2014.) u Berlinu sa saveznim ministrom za razvoj Gerdom Müllerom raspravljali o tome kako u zemljama u razvoju treba jamčiti korektne uvjete rada. Pozvao ih je list "Tagesspiegel". Krajem travnja 2013. godine poginulo je više od 1.000 zaposlenih u ruševnoj tvornici tekstila Rana Plaza u Bangladešu, koja se srušila. Bilo je i mnogo ozlijeđenih. Većinom su to bile švelje, koje šivaju majice i hlače za međunarodnu modne tvrtke, a često rade za bijednu plaću. Svo troje su se složili: To se ne smije ponoviti.

Vlada za samoobvezivanje

Ministar za razvoj Müller poručio je poduzetnicima: tekstilna industrija ima zadaću jamčiti minimalne standarde. U prehrambenoj industriji prodavači brinu o tome da se održe određeni standardi. "To je najjače oružje", kaže Müller. I tekstilna industrija mora ići tim putem. Kako bi se njemačku modnu industriju natjeralo da se drži minimalnih standarda u proizvodnji, Müller je krajem travnja sazvao okrugli stol. Predstavnici iz sfere gospodarstva, sindikata i nevladinih udruga trebaju raspraviti o uvođenju novog pečata kvalitete u modnoj industriji. To bi trebalo jamčiti potrošaču da se u proizvodnji poštuje barem minimalna fer-plaća i da se plaćaju prekovremeni sati, ali da se poštuju i mjere zaštite od požara.

Ideja za samoobvezivanje poduzetnika nailazi na otpor kod oporbe. "Sve dok zakonodavac ne intervenira gospodarstvo će uvijek ljudska prava podrediti povećanju profita", rekao je Niema Movassat, političar Ljevice. Zeleni su pak izrazili skepsu.

Rana Plaza, katastrofa

Nakon katastrofe u Rana Plazi pokrenula su se mnoga pitanja

Poduzimanje koraka tek nakon tragičnih događaja?

Na pitanje zašto bi onda samoobvezivanje poduzetnika sada trebalo funkcionirati, posebno u svjetlu sličnih pokušaja u prošlosti, Müller je nejasno odgovorio: da je volja tu, a da se razvila i svijest poduzetnika. A i potrošači mogu pitati za standarde. Ponekad je potreban tragični događaj poput Rane Plaze kako bi se poduzetnike natjeralo da nešto poduzmu, kritizirao je Lohrie. Tschibo je proteklih godina potpisao međunarodni ugovor o zaštiti od požara. Tada se vrlo malo poduzeća željelo obvezati. Ali šest tjedana kasnije tvornica se srušila te je sa sobom u smrt odnijela tisuće švelja - a modne kuće su se probudile.

Prije svega bio je nužan međunarodni pritisak da bi tekstilna poduzeća, za koja se proizvodilo u Rana Plazi, uspostavila fond za pomoć. Poduzetnici su do sada uplaćivali samo trećinu dogovorenih sredstava, kaže Müller. On to naziva "skandaloznim" i "neodgovornim". U Rana Plazi je osim toga prvih 700 od ukupno 3.000 tvornica kontrolirano na zaštitu od požara i statiku, kaže Lohrie. Prve tvornice su već zatvorene.

"Natjecanje, ali ne na leđima radnika"

Švelje u tvornici

Tržišno natjecanje da, ali ne na leđima radnika

Ali nisu nužni samo ugovori o zaštiti od požara, već i minimalne plaće i radna vremena. Lohrie traži zakonski određenu minimalnu plaću u svim zemljama u razvoju. "I tada se natjecanje ne bi odvijalo na leđima radnika." Umjesto toga poduzeća bi morala jedna drugima konkurirati poboljšanom logistikom. Također je važno da tvrtke smanje broj dobavljača i da ove promatraju kao strateške partnere. Tako mogu bolje planirati i više ulagati u sigurnost gradnje.

U konačnici, odgovornost je u prvom redu na zemljama u kojima se proizvodi. Ako vlada na licu mjesta nije spremna primijeniti minimalne standarde, "onda samo možemo puno pričati". Tanja Gönner se slaže: često potrebni zakoni doista već postoje u zemljama koje isporučuju robu. "Ali je li netko u mogućnosti da ih i provodi?"

Preporuka uredništva