1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Tiha vesla vukovarska

Obitelj Martin preživjela je sve strahote razaranja Vukovara 1991. Danas se ponosi, među ostalim, s dva olimpijska srebra u veslanju.

Boris Martin

Boris Martin

„Samo lagano, neće biti problema, sve ćemo se mi dogovoriti“, s tipičnim podunavskim akcentom govori potiho i vedro Boris Martin, dok se telefonski usuglašavamo oko susreta. A takvi dogovori ne uspijevaju uvijek otprve, treba naći termin prikladan obojici, što ponekad izgleda dosta komplicirano... No riječi ovog zagrebačkog Vukovarca, trenera veslanja, instantno su opuštajuće – čut ćemo se opet sutradan ujutro, odmah potom i sresti.

Boris, inače, otac je Damira Martina, osvajača dviju srebrnih olimpijskih medalja u veslanju. Prošlog ljeta u Rio de Janeiru nastupio je Damir kao samac, a četiri godine ranije u Londonu bio je član posade četverca na pariće.

Veslanje – 25 sati dnevno

S ovim veslačkim pedagogom upoznajemo se ispred drvenog doma Veslačkog kluba Croatia u Zagrebu, tik uz savski nasip, nadomak Mostu slobode. Damir je pak u VK Trešnjevci, par kilometara uzvodno, do zagrebačkog „tromostovlja“. Na pitanje je li i ostatak obitelji jednako sportski nastrojen, Borisu bježi osmijeh: „Veslanje nam je tema - 25 sati dnevno! Supruga Dubravka i ja smo se upoznali u našem vukovarskom klubu.“

Boris Martin

Boris Martin trenutno trenira mlade veslače u Veslačkom klubu Croatia u Zagrebu

Razgovor spontano prelazi na neka vedrija vremena, predratna. „Otac je prvi započeo s veslanjem, još '46. dok je bio na vojnom roku, uključio se u Veslački klub 'Mornar'. A po zanimanju je bio krojač... Nastavio je trenirati po povratku kući, pa je kasnije bio i trener. Svi smo se našli u ovome, organizacijski i natjecateljski“, nastavlja naš domaćin.

Raspitujemo se za konkretne kvalitete veslanja, onako kako ih vidi pasionirani insajder. A razgovaramo s čovjekom koji radi s kadetima, dakle, s onim koji mlade upućuje na ovaj sport.

Sustav te ne podržava

„Ovo je jako pošten sport, egzaktan. Zahtijeva dugu, stabilnu posvećenost toj disciplini. I pripadnost grupi. Znate, kažu – najveća su prijateljstva ona iz vojske, kluba i bolnice. Tako da možete, ako vas navede put, prelaziti iz samca u dubl ili četverac i natrag. A novca nema, i nema koristoljublja u tom pogledu. Sustav te ne podržava dovoljno dok nisi vrhunski natjecatelj. Nema garancije kad student treba odlučiti želi li nastaviti s treningom do svog vrhunca. No glupo je da o tome kukamo kad se zatvara i tvornica 'Kamensko', a bez razloga.“

VK Croatia ima relativno dobre mogućnosti za rad; zavirujemo i u veslaonicu s dva veslačka mjesta. Bazen je prazan, ali dlanovima uglačana držala vesala odaju premnoge sate treninga. Čamci su u hangarima na Jarunu, a na Savi se već dugo ne vesla niti za to više postoje valjani uvjeti. Drvena fasada zgrade podsjetnik je na davnu prošlost. Tako je i Boris Martin nekoć nastupao ovdje, dvaput čak, prije više od četiri desetljeća.

Školski njemački

Izlazimo na nasip, promatramo Savu. Jest šira od Vuke, ali u usporedbi s Dunavom – barem u ovom dijelu toka - izgleda kao hidroregulacijski kanal. „Ja niti ne osjećam rijeku ovdje“, kaže Martin, „i daleko više sam svjestan Jaruna i Sljemena...“ Zatim opet prelazimo na temu Vukovara, neminovno.

„Vjerujem da ne bismo nikad otišli da nije bilo rata. Baš smo se u klubu okupili kad je bilo počelo, nismo imali pojma što se sprema. To da će susjed udariti na susjeda. Nismo shvaćali ni kad je počela opsada, svi smo ostali s porodicama. Obrana se onda spontano organizirala. Bio sam tamo do kraja, izašao u noći sa 17. na 18. studenog, u proboju na Nuštar. Supruga i djeca su kasnije došli, preko Vojvodine za Mađarsku.“

Središte Vukovara 19. 11. 1991.

Obitelj Martin preživjela je tromjesečnu srpsku opsadu Vukovara i potpuno razorenje grada

Dubravka Martin provela je nakon toga, sa sinovima Stanislavom i Damirom, gotovo pola godine u austrijskom Lienzu. Stanislav je imao šest godina, Damir tri. „Bili su kod obitelji Bernsteiner, a ja sam u Njemačkoj prao suđe kod obitelji Wolf u Garmisch-Partenkirchenu, u njihovu hotelu Obermuehle. Svakako ih spomenite“, govori Boris Martin, „spasili su nas. Ništa nismo imali, a jezik nam je bio – školski njemački.“

Ovo nije ozbiljno

Prije rata, Boris je radio u pivovari „Partizanka“ iz Bečeja kao komercijalist; po struci je, međutim, pravni kadar. Po dolasku iz Njemačke u Zagreb, zapošljava se u Iločkim podrumima, a supruga će mu neko vrijeme tjedno putovati u Vukovar, zbog rada u tamošnjem Gradskom poglavarstvu. Dubravka danas radi kao poslovotkinja u dućanu vukovarskog „Borova“ u Zagrebu.

„Nismo se imali kud odmah vratiti“, prisjeća se Boris, „ni materijalno, niti s tom mirnom reintegracijom koju teorija ne prepoznaje, kao što ni praksa ne ostvaruje. Iako ne bih želio držati predavanja o tome kako bi trebalo pokrenuti razvoj Vukovara, mogu samo konstatirati da ovo nije ozbiljno.“ A bar su veslači, prema njegovim riječima, doprinijeli obnovi grada, organiziravši sad već čuveni maraton osmeraca Vukovar-Ilok.

„Bili smo podstanari u Zagrebu“, nastavlja on, „a u Vukovaru obnovili dvije kuće, supruginu i moju. Kao da imamo vikendice od trista kvadrata! I, šta, postali smo vikend-Vukovarci. No ajde, bar ljeto provodimo na Dunavu, ona i ja, svako ljeto.“

Brasilien Rio de Janeiro Olympia 2016 Ruderer Damir Martin mit Silbermedaille (picture-alliance/dpa/S. Stache)

Vukovarac Damir Martin, aktualni europski prvak u samcu, bio je i svjetski prvak u četvercu na pariće, a osvojio je i dvije olimpijske srebrne medalje.

Povratak

„Nas dvoje vratit ćemo se u Vukovar, sigurno. Za koju godinu, kad i Dubravka ode u mirovinu. Ja sam u invalidskoj, inače, već tri godine. Mogao sam ići odmah nakon rata, ali nisam htio, ne valja to... A od rata živimo nekako, kao, privremeno. Samo nas djeca određuju, njihovo školovanje, onako kako se ovdje primilo, a sad imamo i unuka, Stanislavova sina. Ali taj nomadski život donio je i nešto dobro. Evidentno je očvrsnuo Damira, uz prirodno mu jak organizam. No pitanje je bi li bio tako uspješan da se nije svakodnevno borio s neizvjesnošću.“

Ona dugotrajnija, iscrpljujuće potmula borba, Martinovima je očito bila počela tek nakon ratnog užasa. Na prvoj crti životne fronte. No danas se čini da su odveslali zaista veliku utrku.

Preporuka uredništva