1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

The Weimar Touch - utjecaj njemačkog filma na Hollywood

Na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Berlinu programska sekcija Retrospektiva posvećena je weimarskom filmu. Dvadesetih godina prošlog stoljeća su oči čitavog filmskog svijeta bile uprte u Njemačku.

default

Scena iz filma "Neki to vole vruće"

Kakve veze ima film Johna Forda o štrajku rudara iz 1941. godine s Weimarom? I zašto se ove godine u jednom od popratnih programa Berlinala - Retrospektivi "The Weimar Touch" - prikazuje jedan od klasika Billyja Wildera "Neki to vole vruće"? Odgovor je jednostavan. Retrospektiva, programska sekcija filmskog festivala u Berlinu, koja je uvijek posvećena nekoj značajnoj ličnosti ili filmskoj epohi, želi pokazati povijesne poveznice.

Ovoga puta se bavi epohom filma Weimarske Republike: između 1918. i 1933. je vladala faza nestabilne demokracije u Njemačkoj. Bilo je to vrijeme u kojem je umjetnost cvjetala. Pogotovo film. Kada se vidi podnaslov ovogodišnje Retrospektive - "Međunarodni utjecaj Weimarskog filma nakon 1933." - jasno je što je bila misao voditelja organizatora Berlinala: pokazati kako je njemački film 1920-ih godina snažno utjecao na kasnije generacije holivudskih redatelja.

Uzor im je bio - Murnau

Scena iz filma Kako je zelena bila moja dolina

Scena iz filma "Kako je zelena bila moja dolina"

Taj utjecaj se nije ograničio samo na mnoge filmaše koji su iz Njemačke emigrirali u SAD, već je igrao važnu ulogu i u karijeri američkih redatelja poput Johna Forda. Film "Kako je zelena moja dolina" Ford je snimio 1941., kada je u Europi već bjesnio Drugi svjetski rat. Priča o jednoj mnogobrojnoj rudarskoj obitelji iz Walesa koja se mora boriti protiv posljedica industrijske revolucije s početka 20. stoljeća, ali i privatnim problemima, je melodrama o socijalnim problemima i obiteljskim vezama. Na festivalu u Berlinu se prikazuje zbog svoje estetike. "Svjetlo kako ga je u filmu koristio Friedrich Wilhelm Murnau za mnoge je redatelje američke produkcijske kuće Fox, kod koje je Murnau bio pod ugovorom od 1926. do 1929., bilo uzor, pa tako i za Johna Forda", objašnjava Rainer Rother, šef Njemačke kinemateke.

U bijegu od nacista

Murnau je bio jedan od najpoznatijih njemačkih redatelja Weimarske Republike ("Faust", "Posljednji čovjek") koji je rano emigrirao u Ameriku. Neke filmaše je već onda privlačila "zemlja bezgraničnih mogućnosti". Hollywood je imao za ponuditi puno novca, više velikih filmskih studija i uvijek lijepo vrijeme. Ali nekoliko godina nakon što je Murnau otišao iz Njemačke promijenili su se razlozi odlaska filmaša iz njegove domovine. Nacionalsocijalisti su upravo film otkrili kao sredstvo svoje perfidne propagande. "Ni ne pomišljamo trpjeti da one ideje, koje u novoj Njemačkoj uništavamo iz korijena, skriveno ili otvoreno dalje žive u filmu", lamentirao je ministar propagande Trećeg Reicha Joseph Goebbels u ožujku 1933. huškajući protiv židovskih filmaša. Računa se da je oko 2.000 židovskih filmskih djelatnika natjerano u egzil - među njima je bilo redatelja, scenarista, glumaca, skladatelja, tehničara.

Film noir iz Hollywooda s njemačkom izvoznom robom (Marlene Dietrich u Dodiru zla)

Film noir iz Hollywooda s njemačkom "izvoznom robom" (Marlene Dietrich u "Dodiru zla")

Wilder pod utjecajem filmskog Berlina

Malo se njih u tuđini uspjelo probiti. Više ih je čija je karijera u egzilu propala, nego procvala. Ali je tvrdnja da Hollywood svoj procvat ima zahvaliti dolasku europskih filmaša usprkos tome točna. Billy Wilder, koji je kao scenarist i redatelj debitirao u Weimarskoj Republici, postao je kralj holivudske komedije, a njegov film "Neki to vole vruće" jedan je od najpoznatijih svih vremena. Korijene Wilderove karijere treba tražiti u Berlinu iz doba Weimarske Repunblike. Jer Njemačka je u žanru filmske komedije i muzičkih filmova umnogome bila pionir, što će danas mnoge iznenaditi.

Retrospektiva na Berlinalu ima nekoliko težišta, pored komedija i vodvilja, pokazuje se i utjecaj mračnih krimića. Šef Njemačke kinemateke ukazuje da je žanr trilera profitirao od tradicije weimarskog filma kakvu nalazimo u produkcijama Fritza Langa. U subžanru "Film noir", koji je postao simbol kreativne faze američkog filma, često se tako mogu naći redatelji i autori koji su emigrirali iz Njemačke.

Vicevi na račun nacista: Biti ili ne biti Ernsta Lubitscha

Vicevi na račun nacista: "Biti ili ne biti" Ernsta Lubitscha

Konačno je egzodus filmskih umjetnika iz Weimarske Republike bio i razlog da su se mnogi redatelji 1940-ih godina bavili nacionalsocijalizmom. Berlinska retrospektiva tako daje širok uvid u jedno važno poglavlje filmske povijesti. I pokazuje da je njemački film od 1918. do 1933. uživao veliki ugled u svijetu, a i nakon toga - preko filmaša u egzilu, prije svega u Hollywoodu.

Preporuka uredništva