Test zrelosti turske demokracije

Nema sumnje: izbor Abdulaha Güla za 11. predsjednika u 84-godišnjoj povijesti turske republike je formalnost: prvog čovjeka te zemlje bira parlament u Ankari, a u njemu vladajuća Stranka za pravo i razvoj (AKP) ima apsolutnu većinu. Očekivani otpor kemalističkih elita i vojnih krugova Gülovom izboru tursku bi demokraciju ipak mogli dovesti pred ozbiljan ispit zrelosti. A mogućnost njegovog izbijanja, smatra u svom komentaru glavni urednik turske redakcije radija Deutsche Welle, Baha Güngor, mora se minimalizirati.

Šef turske vlade Erdogan donio je dvije pametne odluke: prva je njegovo odustajanje od predsjedničke kandidature. Trzavice između njegovih pristalica i protivnika u posljednje su se vrijeme opasno zaoštrile tako da je privremeno čak prijetila i opasnost da se u politička zbivanja umiješa i vojska. Druga pametna odluka je imenovanja njegovog ministra diplomacije Abdulaha Güla za kandidata na izborima za predsjednika. Gülova supruga doduše i sama nosi maramu i svojedobno je bez uspjeha preko Europskog suda pravde pokušala pravno torpedirati turski zakon o zabrani nošenja marama na sveučilištima i školama, te javnim prostorima u toj zemlji. Gül se u prošlosti ipak dokazao kao pristalica demokratskih temeljnih principa. On nikada nije polarizirao tursko društvo na način na koji je to činio Erdogan.

Turska sada mora odrediti svoje prioritete. Potrebno je razjasniti što se nalazi na vrhu liste nacionalnih prioriteta: je li to daljnja modernizacija zemlje u skladu s načelima utemeljitelja Republike, Mustafe Kemala Ataturka koji je imao cilj dostizanja razine zapadnih civilizacija? Ili je to gospodarski razvoj kojim bi se smanjio socijalni jaz i ukinula nepravedna podjela dohotka? Nije li prioritet možda ipak daljnje približavanje europskim vrednotama? Ili je najvažnije vođenje sukoba između pristalica i protivnika nošenja ženskih marama? Interesi su različiti...i pitanje je kako ih sve uskladiti. No, činjenica je da Erdoganova i Gülova stranka AKP uživa široku podršku birača, koji su joj na izborima za nacionalni parlament prije pet godina podarili gotovo dvotrećinsku većinu. Birači su tada bili razočarani etabliranim strankama koje nisu bile u stanju postići kompromis za boljitak naroda. Turska je tako konačno ostvarila napredak i provela reforme pod vodstvom islamsko-konzervativne Erdoganove vlade.

Hoće li sada pod vodstvom Güla u Turskoj zavladati „ružičasta vremena“ još se ne zna. Na turskom Gül znači upravo ružičasto. Za očekivati je da on kao predsjednik neće moći bitno utjecati na dnevno-politička zbivanja u Turskoj: idući parlamentarni izbori održavaju se najesen i Erdogan predvodi svoju stranku. Teško je za očekivati da će ta činjenica razveseliti tursku vojsku i laicističke elite u Turskoj. Iz europskog kuta gledanja od velikog je značaja pitanje tko će naslijediti Güla na mjestu šefa turske diplomacije. Već se spominje ime Alija Babacana, koji je Tursku zastupao u pregovorima s Europskom unijom. No, on je veliki gospodarski stručnjak i ne raspolaže niti s dovoljno vanjskopolitičkih vizija kao sadašnji ministar, a s vodećim europskim političarima ga ne vežu niti prijateljski odnosi koji vladaju primjerice između Güla i njemačkog kolege Frank-Waltera Steinmeiera.

Turska nema izbora: ona se mora držati demokracije i u vremenima u kojima je demokracija Republike na ispitu zrelosti. U tome je važna i uloga oporbe. Umjesto da politički protivnici vladajućeg religiozno-konzervativnog Erdoganovog tabora vrijeme gube u sitničavim političkim provokacijama oni bi se u idućim mjesecima uoči parlamentarnih izbora trebali koncentrirati na svoj politički program kako bi Turskoj i njezinih 80 milijuna stanovnika mogli ponuditi smislenu, razumnu i kvalitetnu alternativu.