1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Tekstilne radnice ili socijalni slučajevi - gdje je razlika?

Hrvatska je u protekle 24 godine izgubila oko 100 000 radnih mjesta u sektoru tekstila, obuće i gume. „Budi sretna da radiš“, česte su riječi upućene preostalim radnicama koje mjesečno zarađuju oko 2500 kuna.

Urušavanje ove industrije posebno je pogodilo sjeverozapad Hrvatske koji tradicionalno naginje proizvodnji tekstila i odjeće. Bivša država je, prisjeća se šef Sindikata tekstila, obuće, kože i gume Nenad Leček, otvarala tekstilne pogone kako bi amortizirala socijalne probleme. Krah svega nazirao se već sredinom devedesetih u zloglasnoj privatizaciji i pretvorbi kada su tvornice kupili ljudi koji ih nisu znali voditi ili su ih htjeli samo zbog njihovih nekretnina.

Potom je, kaže, počeo drugi val uništavanja 2000. godine ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Širom su otvorena vrata uvozu jeftinog tekstila sa istoka koji je dotukao domaću proizvodnju, a ni globalna kriza nije pomogla oporavku. „Ako vam nešto nedostaje , prvo ćete se odreći kupovine odjeće. To je sada glavni razlog pada broja zaposlenih. Mislim da ni država nije imala sluha za pomoći industriji, a ni menadžment nije reagirao na vrijeme. Upozoravali smo ih što će se dogoditi. Nisu vjerovali ili su mislili da će za njih biti dovoljno“, priča Leček.

„Nismo u EU nismo ušli spremni za tržišno natjecanje sa njemačkim ili belgijskim tvrtkama koje imaju takvu tradiciju. U prvom trenutku smo više izgubili. Tekstilna industrija je i u starijim članicama jako loše prošla. Gledam Španjolsku koja je usklađivanjem s propisima EU drastično smanjila prava radnicima, a opet nisu profitirali i otvorili radna mjesta“, priča sindikalist.

Prodavaonica Versace u Milanu

U Hrvatskoj se proizvode i artikli za glasovite svjetske marke - ali radnicama koje su napravile taj proizvod treba godišnja plaća i za najjeftiniju sitnicu iz takve trgovine.

I danas tekstilne radnice, jer radi se pretežno o ženama, pripadaju najpotplaćenijem sloju društva. No za razliku od nekada, njihove plaće ne pokrivaju ni egzistencijalni minimum. Naučene na loše, mnoge od njih će, užasnute sudbinama svojih otpuštenih kolegica, naglas reći kako bar imaju posao. Stav je to kojega, čini se, podržavaju poslodavci, ali i vlada koja nije htjela poslodavcima na neko vrijeme otpisati doprinose kako bi se radnicima povećale plaće.

„Na jugu Italije primjenjuje takav program kao mjera razvoja regije. Kratkoročno bi se država nečeg odrekla što bi joj se dugoročno isplatilo“, nezadovoljno konstatira Leček.

Presiromašni da kupuju hrvatsko

Kako žive tekstilni radnici upitali smo Mariju, Ivanu i Darka nedaleko tvornice u Međimurju u kojoj rade. Njihova imena su izmišljena jer ne žele otkriti svoj identitet, a zamolili su nas da ni ne spominjemo o kojoj se tvrtki radi. Svi troje više od dva desetljeća rade u proizvodnji i zarađuju od 2500 do 2600 kuna. Sve što im treba za život kupuju na akcijama i rasprodajama pa tako i odjeću. I pri tome kupuju jeftinu uvoznu odjeću koja uništava branšu u kojoj rade, jer su za hrvatski proizvod presiromašni.

Etiketa Made in Bangladesh

Makar ih to uništava, čak i same radnice nose i kupuju jeftinu uvoznu odjeću. Za onu iz Hrvatske - nemaju novaca.

„Ako imaš djecu na fakultetu, jako je teško, ali tu su baka i djed pa pomažu“, kaže Ivana. „Zaboraviš na kino, kazalište, odlazak na more“, nadovezuje se Ivan. O novom poslu niti ne razmišljaju jer je u njihovoj županiji teško naći drugi posao, a druge tvrtke isti rad plaćaju jednako loše. „Mladi odlaze jer što s ovakvima plaćama mogu? Dečko od 20 godina ne može bez roditelja preživjeti“, kaže Ivana.

„Plaće nam uglavnom ne kasne, možda dan ili dva, ali to možemo tolerirati. Mi čak dobijemo i uredno plaćene putne troškove, ali nije to puno“, dodaje Darko. O radnim uvjetima kažu da su već naučeni na njih, a zadovoljni su i s međuljudskim odnosima u tvrtki. Dodaju, u malim privatnim tvrtkama je puno gore. „Možemo razgovarati normalno sa šefovima, normalno se dogovarati oko godišnjih odmora, to su ljudi koje znamo cijeli život“, pričaju uglas.

Na pitanje zašto tvrtke iz njihove branše propadaju i zašto rade za tako mali novac nemaju odgovora. No negdje su i švelje dobro plaćene, uvjerena je Marija koja nam kaže da „u Zagrebu one mogu zaraditi čak do 4 i pol tisuće kuna“, kao da se uistinu radi o ozbiljnom novcu koji jamči pristojan život.

Đurđa Grozaj u Udruzi Kamensko

Đurđa Grozaj i radnice iz Kamenskog su odlučile uzeti sudbinu u vlastite ruke.

Ministar sve deblji, a radnice gladne

Ali da ni u Zagrebu nije bolje svjedoče bivše radnice propalog Kamenskog, tvrtke koja je radila pretežno za njemačke naručitelje i koja se je predstavljala kao „kuća europske mode“. Nekadašnja radnica Đurđa Grozaj nam kratko objašnjava da je tvrtka namjerno uništena zbog vrijednih nekretnina i da pri tome nitko nije vodio računa o 426 obitelji koje su uništene i bačene na cestu.

Neisplata plaća, ovrhe, štrajk glađu, spavanje u parku kraj tvornice, trotjedno prosvjedno hodanje kroz Zagreb danas su dio životne priče ovih žena od kojih su one sretnije uspjele isposlovati prijevremenu mirovinu. „Grcale smo u poslu, a plaće nismo dobivale. Sustav im je to dopuštao. Tri i pol godine nam nisu plaćali doprinose pa ni poreze. Tadašnji ministar financija je dolazio svaki mjesec na korekcije odijela u Kamensko. On se je debljao, a mi smo bile gladne. Čak smo i za njega radile besplatno. Nitko nam nije pomogao, osim medija. Čak niti Crkva“, prisjeća se vremena u kojem je dosegnula egzistencijalno dno.

"Ostala sam bez ičega, sve su mi zaplijenili jer nisam mogla plaćati dugove.“ U to su vrijeme ove žene, iako socijalni slučajevi, postale prave medijske zvijezde; simboli propadanja hrvatskog radništva. No nije na tomu stalo. Organizirale su se u Udrugu Kamensko, a nakon nekog vremena su kroz socijalno poduzetništvo pokrenule pravi mali vlastiti pogon u prostoru kojega im je ustupio Grad Zagreb. „Nismo se mogle financirati članarinama jer novca nismo imale ni za kruh, a traženje donacija nije bila opcija pa smo se okrenule onome što znamo. Nismo htjele biti prosjaci. Ako su nam i oduzeta prava, nismo se s tim mirile. Osmislile smo program preživljavanja“, priča Grozaj koja je postala i predsjednica udruge.

Gospođa Verica iz Udruge Kamensko

Svi su ponosni da će gospođa Verica ubrzo napuniti dovoljno staža za odlazak u mirovinu.

Danas drže tečajeve krojenja i šivanja, šiju po narudžbi, rade svoje odjevne kolekcije i trude se radnicama kojima fali nekoliko godina do mirovine osigurati to prijeko potrebno radno mjesto. „U ovom trenutku zapošljavamo 6 žena. Sve one imaju preko 33 godine staža, a na burzi rada bile su samo broj. Imamo i dvoje mladih na stručnom usavršavanju, a kad je gužva uskaču i volonteri. Počele smo raditi od lošeg bolje“, navodi Grozaj ponosna što će krajem godine prva radnica Udruge steći uvjete za mirovinu.

Samo sretnice dođu do mirovine

Upravo tih nekoliko godine do mirovine nedostaju našoj sugovornici koju ćemo nazvati Tereza. U varaždinskom gigantu Varteks je ostavila više od 30 radnih godina. Gola plaća za rad joj je oko 1400 kuna no sa svim dodacima dosegne ukupno 2400 kuna. „Živim u samom središtu grada. To mi je taman za režije. Da sama živim, bila bih na prosjačkom štapu, a kada sam počinjala raditi, imale smo plaću u razini medicinskih sestara“, priča nam Tereza.

Još uvijek se odlično sjeća tvornice u kojoj se zaposlila prije više od 3 desetljeća. „Bila je to najmodernija tvornica u Jugoslaviji, s novim strojevima i klimom. Sada je strašno. Malo je radnika, puno je administracije. Radimo na plus 40 stupnjeva i sve je oronulo. Radni uvjeti su gotovo nikakvi.“ Uz slabu plaću, Terezu muče i visoke norme koje starije radnice jednostavno ne mogu stizati.

Ipak, kvaliteta je i održana pa tvrtka i dalje radi za velike svjetske brendove poput Versacea i Hugo Bossa. „Sve je to u redu, ali za radnike nema novca. Ne vidim ni koristi od sindikata. Ako se nešto pobuniš ili nešto prigovoriš, jednostavno dobiješ otkaz“, žali se naša sugovornica.

Ivan u Udruzi Kamensko

U Udrugu dolaze i praktikanti koje zanima i vole rad u sektoru mode. Od toga se može živjeti, čak i u Europskoj uniji - ali je drugi problem 'privatizacija' u Hrvatskoj gdje su mnoge tvornice preuzete samo zbog vrijednih nekretnina i trgovina po središtima gradova.

„Mislim da bi se s nama ženama koje smo oboljele od 35 godina rada na normi trebao pozabaviti ministar rada. Ne znam tko od nas do kraja može zaraditi punu mirovinu. Ne mogu ni do prijevremene pod takvim uvjetima. Prije se moglo dokupiti staž, a sada ni to ne mogu. Ako i uspijem dočekati mirovinu, ona će biti tek 1400 kuna“, zaključuje naša sugovornica.

I nije jedina koja ne vidi svijetlu budućnost za sebe i 1800 radnika ove nekad uzorne tvrtke na temeljima koje se je razvijao cijeli varaždinski kraj.

Radeći ovu priču pokucali smo na brojna vrata. Ona od poslodavaca nismo uspjeli otvoriti. No jedno je primjetno: oni koji ne žive od rada u pogonu tekstila, često ove radnice smatraju socijalnom kategorijom.

Kao da je sasvim normalno da je iza komada odjeće kojega nosimo mučna životna priča radnika koji ne mogu živjeti od svojega rada. U Hrvatskoj ili nekoj istočnijoj zemlji u kojoj je situacija još gora.

Preporuka uredništva