1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

TBF – glas "šutljive većine“

Tekstovi pjesama splitskog benda TBF-a čitaju se poput modernih kronika i dnevnika generacije "između Tita i Tuđmana“, pa smo poželjeli s njima nadugo i naširoko popričati o njihovom gradu, muzici, ratu i Europi.

„Teške teme„, zakukala su trojica TBF-ovaca Mladen Badovinac, Saša Antić i Luka Barbić sjedeći na žezi podnevnog sunca pred ruševnim zdanjem nekadašnjeg vojnog odmarališta Duilovo, a kasnije doma ratnih izbjeglica. Pred nama se ljeskalo more, a napušteno kupalište koje pamti puno bolja, ali i puno gora vremena, samo koji kilometar od slavne splitske Rive, činilo se doista savršenom kulisom za pitanja s kojima smo došli u Split. Tamo nas je odveo multimedijalni projekt DW-a pod naslovom „Čežnja za Europom„ u okviru kojega naša kuća želi predstaviti zemlje koje po mnogo čemu jesu dio europskog kulturnog prostora, ali i po mnogo čemu za njom još kaskaju. Činilo nam se da je Split pravo mjesto za to – grad bogate mediteranske tradicije, južnjačke vedrine, ponosnih ljudi i znamenitosti svjetskoga glasa s jedne strane te velikih gospodarskih i socijalnih problema s druge, grad o kojemu se već dugo vremena govori kao o „gradu slučaju“

TBF-ovci u skulpturi splitskog umjetnika Borisa Šituma Moj komad neba u Papandopulovoj ulici splitskog kvarta Trstenik

TBF-ovci u skulpturi splitskog umjetnika Borisa Šituma "Moj komad neba" u Papandopulovoj ulici splitskog kvarta Trstenik

„Split je dobar lakmus papir“

„Split nije posebniji od drugih gradova nego je možda veći apsurd što ima toliko problema, što je toliko zaostao“, kaže frontmen TBF-a Mladen Badovinac: „Propala mu je industrija, a drugi grad je po veličini u Hrvatskoj. Nekada je bio ozbiljno mediteransko središte, pa je utoliko to apsurdnije i frustracija je jača - jer je više izgubio. Oni koji znaju kako je to prije funkcioniralo, kad o tome promisle, mogu biti samo u teškoj depresiji kad sagledaju kako se danas razvija.“ Split je, smatra Badovinac, stoga dobar lakmus-papir za ono što se događa u cijeloj Hrvatskoj: „Uvijek su ovdje usijanije strasti i nekako se življe manifestira bilo kakav problem.”

Skladište trgovine, turizma i šverca

„Glavni krivac“ za tekstove zbog kojih mnogi vole TBF Saša Antić pak vjeruje da je veliki problem Splita što je „potpuno zanemaran kao grad“, što je izgubio svoj urbani identitet: „Mislim da je rat bio iskorišten da se ljudima ispere mozak, kao jedna propagandna materija koja je u Splitu odradila to da na vlast dođu siledžije - jednostavno je izbrisano sve ono dobro od prije, instalirane su neke nove vrijednosti koje su bile pod maskom velikog domoljublja, a zapravo je to bio osobni interes, za sebe i svoje bližnje – rodbinu ili stranku.“ 

Pokušalo se graditi od nekih novih temelja, kaže Antić: „Mi se jos uvijek svi zajedno ne možemo složiti je li Tuđman bio neki veliki državnik i otac domovine ili je bio jedan lik koji je u stvari skoro bio diktator, koji je provodio neku svoju samovolju, koji je bio jako udaljen od stvarnosti i pokušavao ostvariti neku svoju viziju, ne znam čega.“

„Na kraju smo“, pomalo rezignirano zaključuje Antić, „postali skladište za trgovinu, šverc… Industrija je ubijena – ostali smo na švercu i turizmu, a banke tu profitiraju. Glupo je to pojednostavljivati, ali 20 godina je prošlo, neke stvari su sada jasnije, ali u svemu tome mi još kaskamo za svijetom 20 godina.“

Kroničari, a ne revolucionari

Kritičnost koja odlikuje tekstove pjesama TBF-a ugodno je osvježenje u javnom i medijskom prostoru Hrvatske u kojemu čovjek često ima osjećaj da se o važnim temama ili ne govori dovoljno ili ne na pravi način. Članovi popularnog splitskog benda nisu međutim pretjerano sretni kada ih se etiketira kao buntovnike i Mesije. „Buntovnik si jer se zalažeš za istinu, pravdu i ljubav. To pokazuje koliko je sve u stvari naopako“, primjećuje Saša. „Nikad se nismo voljeli smatrati revolucionarima koji će pozivati ljude na barikade", kaže Luka, a Mladen dodaje: „Više smo krenuli, a tako je i dan-danas, kao dnevnik, kao neki neovisni medij koji će ispričati priču koja se ne priča u mainstream medijima i za koju mislimo da je realnija. I to ne s nekim soljenjem pameti, nego sa željom da se neki problem ne trpa pod tepih nego da se o njemu razgovara ne bi li ga se riješilo zajedničkim naporima.“

Drago mjeto za opuštanje - TBF-ovci u kafiću svog prijatelja na Bačvicama

Drago mjeto za opuštanje - TBF-ovci u kafiću svog prijatelja na Bačvicama

Kako objašnjavaju svoj uspjeh u zemlji u kojoj inače lake note i još lakši tekstovi kotiraju visoko? „To je ono što se kaže – šutljiva većina. Oni koji ne izlaze na izbore. Jer kad pogledamo izborne statistike, one se bave ljudima koji su izašli na izbore – a njih bude najviše 40 posto. Dobar dio mladih nije briga jer su mladi, to je razumljivo, a ovi ostali su razočarani ili apatični ili apolitični, što je isto razumljivo, jer su iskorišteni, izmanipulirani, jer im je dosta svega.”

„Dijalog je postao civiliziraniji, smisleniji“

Kada čovjek sluša TBF-ovce kako ne bez gorčine pričaju o društvu koje ih okružuje i vremenu u kojemu žive, mogao bi pomisliti da ni oni ne gaje neku posebnu vjeru da se mogu ispraviti „krive Drine“ u hrvatskom društvu. Mladen će tako rezignirano reći da je čovjek sebičan i da je on osobno odustao od nekih vizija. Shvatili su, kaže Saša, da je svaki sistem totalitarizam i da ispire ljudima mozgove, ubija slobode, koristeći se raznim načinima – od rata do medija. Žive, kažu svi skupa, u nekom svom filmu i sretni su što su sve ove godine s njim tako uspješno „brodili“. I iako ni oni više nisu, kako bi Mladen rekao, svježi kao rosa, i iako kritički gledaju na ono što se događa oko njih, iz njih još uvijek zrači „zdravi đir“. To se vidi u načinu na koji promišljaju svoj grad kad ih čovjek zamoli da slože fotogaleriju mjesta koja bi predstavila njihov Split, Split danas. Način na koji odgovaraju na pitanja – uvijek s dozom zdravog, simpatičnog humora – nikad s arogancijom i nihilizmom. Tako će Saša reći da se, kad pogledamo sve skupa u protekla dva desetljeća, „razvijamo civilizacijski“: „Dijalog je postao civiliziraniji, smisleniji, mijenja se klima. 90-ih i kasnije, završetkom Sanadera, to je nasilje bilo u politici, taj dijalog, odnos, bahatost HDZ-a s kojom se ljudima jednostavno zatvaralo usta. Tada nije bilo dijaloga. U međuvremenu raste generacija klinaca koji su odrasli u takvom ozračju, to nasilje se prelijeva sa simboličke razine na ulicu, uz druge probleme, ali mislim da idemo negdje naprijed.“ I dodaje s onom tipičnom TBF-ovskom finom ironijom: „I uvijek se mozemo tješiti da je u Srbiji gore. Eto, oni su sada izabrali Nikolića.“

„Treba se vratiti ideji“

TBF-ovci na plaži Duilovo

Na plaži Duilovo - s pogledom na njezinu ljepšu stranu

Kako dalje, kojim putem bi trebala krenuti Hrvatska sada kada joj se smiješi članstvo u Europskoj uniji? „Recimo, da Švicarska da otkaz ili ode u mirovinu, i onda mi postanemo Švicarska“, kaže Mladen, što izaziva smijeh svih prisutnih. Ali znaju oni to i ozbiljnije… „Postoji to nešto u ljudskoj prirodi“, kaže Saša, svi se vole grupirati, tako da se sve svodi na to da većina ljudi zamišlja ulazak u EU tako što ćemo tu dobiti neku lovu i očekuje da će se poboljšati standard. OK, može se to dogoditi, ali može onda brzo i propasti. Ako nemaš neki unutarnji motiv da svijet napraviš boljim, onda to nema smisla.“ U tom smislu on smatra da se treba vratiti ideji, a ideja je, kaže, da je to put ka svjetskom miru, a ne da kava i kruh budu jeftiniji: „Ja u tom smislu nemam ništa protiv jedne svjetske vlade, jedne svjetske valute, ali da su načela istina, pravda i ljubav.“

Koje su im vrijednosti važne, pitamo ih na kraju, što žele da se prioritetno popravi u društvu u kojemu bi trebala odrastati njihova djeca? „Tolerancija, nenasilje, dijalog, zajedništvo u nekim naporima da se zaustavi ovo ludilo, ovaj sistem koji uništava planet, da se malo diše, da se stane. Vrtimo se kao hrčci u kolu i ako staneš, ispast ćeš i polomit ćeš se“, kaže Saša. „Da se potiče možda znanost više u nekom smislu očuvanja planeta jer smo je dosta zagadili, a uništimo li je, nećemo je više imati, nestat će“, dodaje Mladen. Ono najvažnije sam zaboravio, kaže Saša nakon što smo izgasili kamere i mikrofone – „da se ljudi 'odstraste', jer je na ovim prostorima previše strasti, i pozitivnih i negativnih, a to nije dobro.“