Tamni oblaci nad turskim rajem Nijemaca

Njemačka publika se još dobro sjeća Doris Bierett. S televizijskih ekrana, s naslovnica njenih albuma i kazališnih plakata. Imala je čak i svoju predstavu na putničkom brodu tako da je prije mirovine obišla praktično čitav svijet. U svakom slučaju, barem tako je svakako upoznala mnoga mjesta gdje bi mogla provesti svoje umirovljeničke dane.

Ali 73-godišnja njemačka glumica nas sad spontano pozdravlja s Iyi günler - dobar dan na turskom - kad ju posjećujemo na turskoj rivijeri. Osam godina je učila turski jer je upravo mjestašce Kas u Turskoj mjesto gdje se nastanila i gdje želi doista biti prihvaćena "kao domaća". Prije je često dolazila na odmor u tu zemlju da bi onda kupila i stan u tom mjestu oko 200 kilometara jugozapadno od Antalye.

"Ljudi su ovdje nevjerojatno gostoljubivi i srdačni", objašnjava nam Doris Bierett. Tako nešto nije doživjela ni u Francuskoj niti u Španjolskoj. I povrh toga, ovdje se osjeća kao da se vratila u svoju mladost. Tako se vjerojatno osjećaju i mnogi od oko 10 tisuća Nijemaca koji su se nastanili upravo na turskoj obali u želji da svoju mirovinu provedu s pogledom na Mediteran. Ali taj raj, za kojeg su mislili da su ga pronašli, u posljednje doba se počeo naglo mijenjati.

Tamni oblaci nad rajskim vrtom

I njemačka glumica je počela primjećivati promjene prije otprilike četiri godine. Prvo je vidjela sve više žena koje su nosile marame, a ljudi su se vraćali "tradicionalnim vrijednostima". Makar je vidjela tu promjenu, to je isprva nije smetalo. Ali onda je vidjela kako je sve više članova vladajuće, Erdoganove stranke AKP postajalo sve bogatije i bogatije. Promijenio se i gradić u kojem živi: prije tridesetak godina se do njega moglo doći samo kozjom stazom, ali sad je opremljen modernom infrastrukturom. A s prometnicama se proširio i utjecaj Erdogana kojeg osobito cijene jednostavni građani.

Posljedice neuspjelog puča protiv Erdogana ovoga lipnja je osjetila i Doris Bierett. Uhićeni su i neki od njenih poznanika i prijatelja u Turskoj, a i ostali se ne osjećaju ugodno: "Najbolje je da o politici ovdje u Turskoj uopće više ne razgovarate. Svi se boje reći nešto što bi ih kasnije moglo teretiti. A primijetila sam i da se ni ja više ne usuđujem ništa reći. Jednostavno ne mogu. Osjećam se potpuno nemoćno."

Kao glumica i kabaretistica je Doris Bieret uvijek bila zainteresirana za politička zbivanja. Naravno da ima mnogo pitanja, ali ih se ne usuđuje postaviti svojim turskim poznanicima. Među njenim prijateljima ima čak i mnogo policijskih službenika, ali ih ne želi dovesti u neugodnu situaciju. Jer oni su se zakleli da će čuvati državu Tursku i njen politički vrh.

Ljudi nestaju...

Što se tiče broja policajaca i vojnika, tu se u Kasu nije ništa značajno promijenilo. Ali osjeća se da država želi bolje nadzirati svoje građane već i brojem prometnih kontrola gdje se dobro proučavaju svi dokumenti. Isto tako je vidjela i da su neki ljudi nestali preko noći: "Jedna Njemica ovdje koju već dugo poznajem je bila udata za Turčina koji je pohađao jednu od škola Gülenovog pokreta. Oboje su nestali potpuno iznenadno." Isto tako, jedna njena prijateljica iz Ankare, koja ju je često posjećivala u Kasu, nazvala ju je i izvan sebe kroz suze ispričala da su "iz njenog kruga poznanika neki strpani u zatvor".

Ništa od toga ju ne ostavlja ravnodušnom. I u njeno maleno mjesto na turskoj obali su počeli dolaziti ljudi koji misle da tu neće biti takvog pritiska kao što se osjeća u Ankari ili Istanbulu. "Mnogi kupuju nekretnine", kaže glumica, a među došljacima su i Turci, ali i Nijemci. Promijenjene su čak i građevinske zone da se mogu graditi nove kuće.

Ali kada je riječ o njemačkim državljanima, barem njih dvije do tri tisuće ih je napustilo Tursku nakon puča. To su brojke kojima raspolaže udruga Die Brücke (Most) iz Istanbula koja zastupa Nijemce u toj zemlji i pomaže međunacionalnoj razmjeni i prijateljstvu. Neki Nijemci za koje se sumnja da su bliski Erdoganovom ljutom neprijatelju i propovjedniku Fetulahu Gülenu su čak i uhićeni, ali po navodima njemačkog konzulata u toj zemlji trenutno nema njemačkog državljana u Turskoj koji je još uvijek iza rešetaka.

Odlaze i zaposlenici njemačkih tvrtki koje su radile u Turskoj i koji su zatražili da ih se vrati u Njemačku. Njemački znanstvenici koji djeluju na sveučilištu Marmara u Istanbulu ne znaju što da rade, jer vide da su mnoge njihove turske kolege nestale, ali ne žele ni prekinuti dugu i dobru suradnju.

Turska napušta Europu

A što namjerava Doris Bierett? Tu mora dobro razmisliti što da kaže. Odlično osjeća i kako se promijenilo raspoloženje prema Europi među njenim turskim susjedima. Sve ih je više koji više ne žele imati nikakve veze s Europom: "Mnogi mi kažu: to nam ne treba. Ne zanima nas više." Utoliko osjeća da se topi nada za tijesnijim vezama sa Zapadom i europskim vrijednostima.

Ali isto tako ima dojam kako Turska nije jedini problem: "Čitav ovaj razvoj u svijetu me stvarno brine. Ne samo u Turskoj, svugdje se osjeća rasulo. Što da se radi? Pobjeći na svoj maleni otok i tamo još uživati ono što vam je ostalo od života?" Doris Bierett osjeća kako se i sama promijenila: u njenoj mladosti je u studentskim danima bila usred doba prosvjeda i pobune mladih koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih, a i kasnije kao glumica u berlinskom kabaretu Die Wühlmäuse joj je i na pozornici bila svakodnevnica da oštro i zajedljivo kritizira politički život.

Ali danas više nema snage za tako nešto, možda više nema ni hrabrosti: "Ima ih i ovdje koji su se angažirali, ali koji su se onda povukli jer u ovim okolnostima to znači progon iz zemlje", kaže nam Bierett. Ona se ne boji da će završiti u zatvoru, "ali moj boravak u Turskoj bi tako mogao uskoro biti završen", kaže. Umjetnica trenutno ima tek ikamet, dakle boravišnu dozvolu za još dvije godine, nakon toga treba tražiti novu. Tek 2020. će steći pravo trajnog boravka u Turskoj, što još uvijek želi. Tek ako doista dođe do napada na strance će teškog srca otići.

Bilo bi mi žao...

Doris Bierett nema snage za "veliku politiku" i još uvijek se među svojim turskim susjedima osjeća kao kod kuće. S druge strane joj je žao mnogih njenih prijatelja i poznanika, kao i "malih ljudi" i običnih građana Turske. Jer su mnogi od njih uložili sve što imaju u svoje trgovine i smještajne kapacitete za turiste. Ali turisti sada nipošto ne žure u Tursku, tako da su i oni sad pred poslovnom propašću.

Misli li da se i njemački turisti trebaju vratiti u Tursku? I tu ima dvojake osjećaje. Da, misli umirovljena glumica. Jer samo tako će se vratiti kozmopolitski i međunarodni duh koji se još donedavno osjećao na turskoj obali. Ali onda joj pogled odluta na pučinu i na nedaleki otok. Udaljen je jedva tri kilometara i to je grčki otok Kastelorizo, dakle Europska unija. "Ako ovdje doista dođe do pucnjave ili dođe vojska, onda smo brzo tamo prijeko."