1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Svjetska politika u 2005. godini

Rainer Sollich/ Ulrike Mast-Kirschning26. prosinca 2005

2005. bila je, među ostalim, godina u kojoj je međunarodna zajednica zakazala u rješavanju krvavog sukoba u sudanskoj pokrajini Darfuru, a također i godina brojnih terorističkih napada širom svijeta. No, bila je to i godina u kojoj su Iračani i Afganistanci po prvi put izašli na demokratske parlamentarne izbore te u kojoj je izraelska vojska napustila pojas Gaze.

https://p.dw.com/p/9ZEt
Izbjeglice u Sudanu
Izbjeglice u SudanuFoto: AP

London, New Delhi, Sharam el Sheich, Bali: i 2005. godina bila je godina terorizma. U raznim dijelovima svijeta eksplodirale su postavljene bombe ili su izvršeni samoubilački atentati. No, najjače su odjeknuli teroristički napadi na tri linije podzemne željeznice i jedan autobus u Londonu 7. srpnja, u kojima su poginula 52 putnika i četiri atentatora. Taj je događaj ne samo stanovnicima Londona nego i drugih metropola pokazao da nigdje na svijetu nema apsolutne sigurnosti. Ali upravo zato ljudi ne smiju popustiti iz straha nego moraju prkositi teroru, izjavio je britanski premijer Tony Blair:

"Današnji bombaški napadi ni na koji način neće oslabiti našu odlučnost u njegovanju duboko ukorijenjenih temeljnih vrijednosti našeg društva i u želji za pobjedom nad onima koji svima nama pokušavaju nametnuti svoj fanatizam i ekstremizam."

Blair, koji je 2005. godine bio oštro kritiziran zbog svoje politike prema Iraku, naglasio je također da terorizam samozvanih boraca za vjeru ne smije biti shvaćen kao sukob između muslimana i kršćana. No, tjedan dana nakon tih napada britanske su snage sigurnosti u londonskoj podzemnoj željeznici ubile jednog Brazilca kojeg su, zbog njegovog izgleda, smatrali mogućim teroristom. I predstavnik londonske džamije Abdullah Farak se javno požalio:

"Već smo putem interneta primili poruke pune mržnje. Najviše zabrinjava slika islama koja prevladava u javnosti: ljudi sada vjeruju da se iza terorizma uvijek nalaze muslimani."

No, u 2005. godini niti jedna se vjera nije tako često uzimala kao opravdanje za nasilje kao islam, protiv čega su pak prosvjedovali muslimani širom svijeta.

Politički napredak i nastavak nasilja u Iraku

Pri tome zapadni svijet zaboravlja jedno: među žrtavama terora najviše je upravo muslimana. To nigdje nije tako očito kao u Iraku, gdje je terorizam postao skoro svakodnevna pojava, gdje se ponekad bilježi i više od 30 napada dnevno. U listopadu je u toj zemlji na referendumu usvojen novi Ustav, a 15. prosinca održani su, prvi put nakon 50 godina, slobodni parlamentarni izbori. Osim toga, u listopadu je započelo i suđenje bivšem iračkom diktatoru Sadamu Huseinu. To su bez sumnje napreci, no sukobi oko podjele vlasti između Šijita, Sunita i Kurda potrajali su i čitave 2005. godine. Sve te promjene bile su, na žalost, i dalje praćene terorističkim napadima, kojima nisu uspjeli stati na kraj ni američka vojska ni iračke snage sigurnosti.

Demokratski izbori i u Afganistanu

I u Afganistanu su zabilježeni skromi napreci u izgradnji demokracije i civilnog društva. Ondje su 18. rujna održani slobodni parlamentarni izbori - prvi put nakon 36 godina. U parlamentu su se našle brojne žene, ali polovicu mandata osvojili su radikali: šefovi lokalnih milicija, trgovci drogom i lokalni moćnici, takozvani "gospodari rata". U parlament su čak uspjeli biti izabrani i pojedini talibanski zapovjednici. To će sigurno znatno otežati vladavinu prozapadno orijentiranog afganistanskog predsjednika Hamida Karsaija, kojem nije ništa drugo preostalo nego da opravda takve rezultate izbora:

"Ako ih je izabrao afganistanski narod i to na slobodnim, poštenim i tajnim izborima, onda su oni predstavnici naroda i moraju dobiti svoje mjesto u parlamentu."

No, sigurnosno stanje u Afganistanu pogoršano je 2005. godine, pa su strane mirovne postrojbe i dalje nazočne u toj zemlji.

Pozitivni pomaci na Bliskom i Srednjem istoku

2005. godine zabilježeni su i pozitivni pomaci na Bliskom i Srednjem istoku. U rujnu su se iz Pojasa Gaze nakon 38 godina okupacije povukli izraelski vojnici i židovski doseljenici te prepustili to područje Palestincima. Osim toga, ubojstvo vodećeg libanonskog političara Rafika al-Haririja 14. veljače izazvalo je u Libanonu i širom svijeta takve žestoke prosvjede, da je Sirija bila prisiljena, nakon skoro 30 godina, povući svoje okupacijske snage iz te susjedne zemlje. Jer, od početka je postojala osnovana sumnja da su sirijske vlasti bile umiješane u Haririjevo ubojstvo, što je kasnije potvrdila i istraga Ujedinjenih naroda.

Značajne političke promjene doživio je i Iran. Ondje je nakon osam godina istekao mandat reformskog predsjednika Mohammada Khatamija. Za njegovog je nasljednika 24. lipnja izabran bivši teheranski gradonačelnik Mahmud Ahmadinedžad, koji je vrlo brzo potvrdio glasine o svojom ekstremizmu. On se 26. listopada javno izjasnio za uništenje Izraela:

"Siguran sam da će novi val u Palestini i prosvjetiteljski islamski pokret vrlo brzo ukloniti tu sramotnu mrlju s islamskog svijeta."

Ahmadinedžad je nakon toga čak predložio da se izraelska država preseli u Njemačku i Austriju. Sve te njegove izjave naišle su na zgražanje i osudu širom svijeta, pa čak i među prozvanim Palestincima. Šef palestinskog pregovaračkog tima Sajed Erekat je naglasio da su takve izjave neprihvatljive:

"Radi se o tome da se na geografsku kartu doda palestinska država, a ne da se Izrael izbriše s te karte."

Prijepor s Iranom i Sjevernom Korejom

Ahmadinedžadov dolazak na vlast zaoštrio je i sukob oko iranskog atomskog programa. Teheran je u kolovozu ponovo, unatoč upozorenjima Zapada, stavio u pogon nuklearnu elektranu u Isfahanu te istaknuo svoje pravo na provedbu procesa obogaćivanja urana. Sjedinjene Američke Države i Izrael i dalje vjeruju da Iran taj proces koristi kako bi proizveo atomsku bombu. Europska unija u toj svađi i dalje pokušava diplomatski posredovati.

Jednostavniji nisu bili ni takozvani "razgovori šest zemalja" o sjevernokorejskom nuklearnom programu u Pekingu. Nakon što se Sjeverna Koreja u veljači službeno proglasila atomskom silom, ona je mjesecima odbijala sudjelovanje u tim razgovorima. No, sredinom rujna kineska je državna televizija objavila: "Prema sada zaključenom dokumentu, Sjeverna Koreja je obećala da će odustati od svog atomskog oružja i postojećeg nuklearnog programa. Osim toga, Pjongjang je obećao da će ponovo pristupiti Međunarodnom sporazumu o zabrani atomskog naoružanja te dopustiti međunarodnim inspektorima pristup svojim atomskim pogonima."

No, već dan kasnije Sjeverna je Koreja postavila nove uvjete za popuštanje, a novi krug pregovora u studenome okončan je bez rezultata.

I 2005. godine kršena ljudska prava

2005. godina bila je, na žalost, ponovo godina kršenja ljudskih prava. Tako je u Uzbekistanu ubijeno 500 demonstranata, Kina je ponovo zauzela neslavno prvo mjesto po broju izvršenih smrtnih kazni, a čak i zemlje poput SAD-a našle su se na udaru kritike zbog mučenja zatvorenika.

Nastavak nasilja u Darfuru

U Africi je prije svega javnost i političare zaokupljao sukob u sudanskoj pokrajini Darfuru. I dok je građanski rat na jugu Sudana nakon više od 20 godina formalno okončan mirovnim sporazumom, borbe na zapadu Sudana su nastavljene, a s njima i mučenja, silovanja i druge najteže povrede ljudskih prava. U napadima arapskih milicija bliskih Vladi na crnačko stanovništvo od početka sukoba 2003. godine do danas ubijeno je stotine tisuća ljudi, a više od dva milijuna moralo je napustiti svoje domove. Posebni izaslanik Ujedinjenih naroda Jan Pronk već je u rujnu upozorio na ponovno zaoštravanje situacije i otvoreno kritizirao neučinkovitost međunarodne zajednice:

"Već sam više puta zahtijevao: angažirajte brojne vojne postrojbe koje bi jamčile sigurnost u Darfuru. Tražio sam veliki broj vojnika, no poslano je samo nekoliko postrojba. Tko je odgovoran za to? Sve države zajedno! One su prekasno počele, a ovo što se čini nije dovoljno!"

U međuvremenu su u Darfur poslane mirovne postrojbe Afričke unije, no njihovi pripadnici do sada nisu bili u stanju uspostaviti mir. I Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u tom se sukobu pokazalo bespomoćnim, pri čemu su neslavnu ulogu odigrali interesi Kine i Rusije. Te države, naime, sa Sudanom trguju naftom i zato izbjegavaju političke nesuglasice s Vladom u Khartumu.

Neuspješne reforme UN-a

Ujedinjeni narodi u 2005. godini nisu ispunili ni očekivanja vezana uz vlastite unutarnje reforme. Na jubilarnom sastanku na vrhu povodom 60. godišnjice postojanja UN-a u New Yorku šefovi država i vlada podržali su, doduše, takozvane milenijske ciljeve poput suzbijanja siromaštva i gladi do 2015. godine, ali dogovor o reformi Vijeća sigurnosti ipak nije postignut. Također se nije uspjela postići ni suglasnost oko jedinstvene definicije terorizma, kao ni oko razoružanja i zabrane širenja oružja za masovno ubijanje. Glavni tajnik UN-a Kofi Annan nije skrivao svoje razočarenje:

"Još nismo postigli temeljne reforme koje ja i mnogi drugi smatramo nužnima. Za to su odgovorne velike i djelomično temeljne razlike u mišljenjima, koje su, naravno, legitime. Kod nekih točaka postignut je značajan napredak, ali u nekima smo ipak ostali jako daleko udaljeni jedni od drugih."

Smrt Pape Ivana Pavla II.

Jedan od događaja koji je 2005. godine izazvao buru emocija u čitavom svijetu bila je smrt Pape Ivana Pavla II 2. travnja. Milijuni ljudi iz cijelog svijeta hodočastili su u Rim kako bi se oprostili od svoga Svetog oca, poglavara Rimokatoličke crkve. Na pogreb omiljenog 84. godisnjeg Pape stigli su i državnici sa svih kontinenata, odajući mu tako posljednju počast zbog zalaganja za mir i sudjelovanja u rušenju komunizma u istočnoj Europi, posebice u njegovoj domovini Poljskoj. Za njegovoj je nasljednika 19. travnja izabran njemački kardinal Joseph Ratzinger, prvi njemački Papa nakon skoro 500 godina, koji je uzeo ime Benedikt XVI.

Razorne prirodne katastrofe i u 2005.

Svijet ni u 2005. godini nije ostao posteđen razornih prirodnih katastrofa. U potresu koji je 7. listopada pogodio pokrajinu Kašmir poginulo je više od 75.000 ljudi, a čitava su sela nestala s lica Zemlje. Unatoč velikim donacijama, brojni su stanovnici tih područja zimu dočekali bez krova nad glavom. Glavni tajnik UN-a Kofi Annan zato svako malo apelira na međunarodnu zajednicu:

"Trebamo potporu Vlada, građana, privatnog sektora - od svakog koliko god može. Kod tsunamija smo vidjeli vrlo mnogo velikodušnosti, koju trebamo i sada. Znam da je ovo bila grozna godina što se tiče prirodnih katastrofa. Počelo je tsunamijem, uraganom Katrina, nesrećom u Srednjoj Americi, a sada imamo i potres. Moguće je da je došlo do zamora, ali mi trebamo Vašu pomoć kako bi spasili živote."

Ove godine prirodne katastrofe nisu pogodile samo ionako siromašne zemlje, nego i jednu od najbogatijih: Sjedinjene Američke Države. Područja na Atlantskom oceanu, i to ne samo SAD-ova, doživjela su 20 jakih uragana. Jedan od njih bio je i "Katrina", koji je brzinom od preko 200 kilometara na sat opustošio i preplavio obalu Meksičkog zaljeva. Najjače je bio pogođen New Orleans, gdje su posebno izašle na vidjelo slabosti američkog kriznog menadžmenta. Na račun Vlade u Washingtonu stigle su optužbe da je pomoć bila tako spora jer u preplavljenim područjima uglavnom živi crnačko stanovništvo. Nakon uragana "Katrina" koji je odnio najmanje 1.300 života, preko juga SAD-a prošli su i uragani "Rita" i "Wilma".

Uragani su bjesnili i u drugim državama na američkom kontinentu: u Meksiku, El Salvadoru i Guatemali, gdje je bez krova nad glavom ostalo 140.000 ljudi. Inače, 97 posto žrtava prirodnih katastrofa živi u zemljama u razvoju. Prema podacima osiguravajućih društava, sve je veći broj katastrofa kao posljedica vremenskih prilika poput olujnih vjetrova i poplava. Poučeni iskustvom iz 2005. godine kao i zbog uklanjanja dugotrajnih posljedica dosadašnjih katastrofa, Ujedinjeni su narodi zato za iduću godinu u svom proračunu rezervirali skoro pet milijuna dolara za humanitarnu pomoć u 26 zemalja. To je najveća svota koju je u tu svrhu UN ikada zatražio od svojih država članica.