1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

„Svi smo krivi za ponašanje djece“

Zemlje Balkana su navikle na drastične naslove u crnim kronikama. Ali vijest o djetetu koje je u Novom Sadu zapalilo beskućnika spada u nove dimenzije. No stručnjaci smatraju da djeca rade samo ono što vide kod odraslih.

Za kaznena djela ubojstava, silovanja i nanošenja lakših i težih tjelesnih ozljeda u Srbiji je samo u prethodne dvije godine osuđeno oko 500 maloljetnika starosne dobi između 14 i 18 godina. Za one mlađe, među kojima je i dvanaestogodišnjak koji je zapalio i usmrtio beskućnika u Novom Sadu, ne izriču se kazne, nego mjere socijalno-pravne zaštite.

„Djeca vide, djeca ponavljaju. Nasilje koje vidimo oko nas zapravo generira nove oblike nasilja", kaže Dragana Ćorić iz Udruge „Roditelj". Ona je docentica na Pravnom fakultetu i autorica zakona koji predviđa oštrije kazne za nasilje među vršnjacima, kao i kazne za one koji nisu spriječili nasilje, a mogli su. U intervjuu za DW ona podsjeća da je srž problema u obitelji i roditeljima koji su ili usamljeni u odgoju, nemarni ili zarobljeni u borbi za egzistenciju koja ih je udaljila od djece. Dio odgovornosti, kaže, snose i društvo i država, i to najviše zbog nedjelovanja.

DW: Prema statistici Republičkog javnog tužiteljstva, maloljetnička delinkvencija je u porastu, ali je posljednji slučaj u Novom Sadu ponovo šokirao javnost. Je li taj šok dobar ili loš znak, ako imamo na umu da ovo nije izoliran slučaj u našem društvu?

Dragana Ćorić: Šok bi trebao biti dio stvarnosti i da nakon toga uslijedi konkretan prijedlog, akcija, rješenje, a ne lamentiranje po društvenim mrežama. Zbog ovog i drugih slučajeva vidim samo seriju žalopojki, okrivljavanja ovog ili onog sustava, ovog ili onog političara, a suština je da smo svi mi, i pojedinačno, i zajedno kao društvo, jednako krivi za sve što se događa. Onog trenutka kada je netko pronašao mogućnost kako bi  izmanipulirao sustav i odšeće slobodan, stvorio je novu robu koja ima sve više poklonika na ovom tržištu. Priznat ću, dakle, da smo istinski šokirani kada netko, bar na društvenim mrežama, umjesto okrivljavanja i prebacivanja vrućeg krumpira ponudi bilo kakvo rješenje, makar i nedovoljno dobro, ali da je drugačije i bolje. U suprotnom, šok je ovdje metafizička, a ne empatijska kategorija.

Dragana Coric serbische Professorin (Privat)

Dragana Čorić

Javnost uvijek kao po automatizmu prvo traži oštrije sankcije. Je li to adekvatan način da se stane na put maloljetničkoj delinkvenciji?

Kada zakonodavac propisuje kaznu, ona mora ispuniti dvostruku funkciju: dovoljno kažnjavanje počinitelja nekog djela, tako da on to nikad više ne ponovi, i da s druge strane odvrati sve potencijalne počinitelje da to uopće i urade. Dakle, posao odmjeravanja kazne nije jednostavan jer nije lako postaviti znak jednakosti između godina zatvora i nečijeg izgubljenog života ili imovine. Iako jednim dijelom želimo pooštriti kazne, jer lijepim riječima i prevencijom ne ide, sjetim se i potrebe resocijalizacije osuđenika i reintegracije u društvo. Postoje inicijative o smanjenju granice kaznene odgovornosti na 12 godina, kao što je učinjeno u Mađarskoj 2014., ili o pooštravanju kazni za starije maloljetnike, ali opet ima i stručnjaka koji to iz sve snage osporavaju.

Osim na ulicama, nasilje je prisutno i u školskim klupama. Nastavnici tvrde da su im vezane ruke jer djeca imaju previše prava. Što je dovelo do toga da su takvi slučajevi, ne samo mogući, nego i sve češći?

Nastavnici su zaboravili važnu lekciju: autoritet u učionici se ne postiže zastrašivanjem, nemarom, jedinicama i ukorima. Autoritet u učionici ili imaš ili nemaš. Kao što talent za učiniocu ili imaš ili nemaš. Želim reći da se nagomilane frustracije prosvjetnih radnika, koje u potpunosti razumijem, trebaju rješavati izvan učionica. Desetljetno rješavanje tih problema u učionici im je urušilo autoritet. S druge strane, ako dobro postavite odnos prava i obaveza, nikome neće pasti na pamet da se okladi da će ošamariti nastavnika, kao što je to nedavno bio slučaj. Prije dva tjedna mikrofon koji koristim za predavanja nije radio, tako da sam držala predavanje bez pojačala. Mislite li da me itko prekinuo? Ista ta djeca za koju se kaže da imaju previše prava. Nitko. Roditelji do polaska u školu oblikuju dijete i šalju ga sa sedam razreda kulture u školu. Ako dobro ukorijenite neke vrijednosti u djetetu, ono će izbjeći sve zamke suvremenog društva. A kada ste kao roditelj posljednji put razgovarali s djetetom o bilo čemu osim o ocjenama?

Odakle dolazi taj bijes koji se na kraju iskali na drugima i kako je moguće da se u tučama maloljetnika koriste oružja poput mačeta, noža, pištolja?

Zašto je oružje dostupno djeci, bilo vatreno ili hladno, pitanje je za roditelje. Djeca nisu bijesna, bar nisu takva rođena. Njima nedostaje empatije, jer nje nema u virtualnim svjetovima u kojima borave. Ratovi i sukobi su završeni odavno, pa i bombardiranje je bilo prije 17 godina. Prestanimo kriviti druge, nego se suočimo sa svojom lagodnošću.

Nosi li i televizija kao glavni „babysitter" dio odgovornosti?

Pa gledali smo i mi Toma i Jerryja, koji su prilično nasilni, pa nismo postali serijske ubojice. Danas djeca igraju Counter Strike i poslije mjesec dana intenzivnog igranja hodaju leđima okrenutim ka zidu, kao u igrici. TV odavno nije "babysitter”, nego su to igrice. I to više nije samo svijet dječaka, nego i djevojčica, jer i one aktivno igraju po forumima. Virtualni svijet je definitivno izbrisao sve granice dobrog i lošeg koje smo imali mi u njihovim godinama. Pa posljednji dio igrice Grand Theft Auto je zabranjen jer je u jednoj od razina imao scenu silovanja, i to prilično realnu.

Što onda ostaje kao rješenje nakon što utihne još jedna trodnevna medijska buka?

Sustav može prvo početi s primjenjivanjem onih kazni koje već postoje i to će biti dovoljno za početak. Što se društva tiče, promjena treba krenuti od svakog od nas. Ne samo da pljujemo i napadamo sve oko sebe. Trebamo biti dio rješenja, a ne da uvećavamo problem.