1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

"Sve je dobro, samo nek' odu"

Šid je za tisuće izbjeglica i migranata postao privremeni dom. Suživot s mještanima pratili su fizički napadi, krađe, protesti, strah. Nakon skoro dvije godine, Šiđani kažu: "Navikli smo se. I oni na nas i mi na njih."

Navika na "njih" o kojoj rezignirano govori jedan šidski taksist dok pomaže izbjegličkoj obitelji da spakira stvari u kola uslijedila je tek nakon što je jedan broj izbjeglica iseljen iz prihvatnog centra kod šidske željezničke postaje. Otada je, kažu mještani, i manje izbjeglica i manje problema. "Ipak su trebali otići, ne znam zbog čega. Nisu oni meni teški, nisu mi smetali, ali mnogo ih je bilo", priča jedna starija Šiđanka. "Dođemo mi bakutaneri i tražimo mjesto za sjesti u parku, a Sirijci sjede i što ćemo onda s njima. Samo mi je žao što ih Europa ne primi tamo kuda su krenuli. Prvo su im dali volju pa ih onda stopirali. Ali dobro je sad, sve je dobro, samo nek' odu tamo gdje su pošli. Svi."

Problem nisu ni pravili oni koji su u prihvatnim centrima, već oni izvan njih, dodaje jedan taksist na postaji u centru. Naglašava da izbjeglice i migrante ne vozi iz principa. "Ne možeš ništa u bašti imati, sve pokidaše – i zeleno i zrelo. Uništiše. Evo primjer: ovaj što ima plastenike – lubenice su mu iskidali. Uzmu, pa šutiraju lubenice. Sve živo su mu uništili i to nitko neće da dođe vidjeti. Prisiljeni smo šutjeti i trpjeti. Da se tučem s njima, ne pada mi na pamet. Ja jednostavno neću ni komunicati s njima, ne želim uopće imati posla s njima. Ne trebaju mi ni blizu mene", priča taksist revoltirano.

"Taoci krize"

Osim na krađe po voćnjacima i baštama, Šiđani se žale i na krađe po trgovinama. Jedna od prodavačica nam opisuje kako su njezinom zetu ukrali jednu "duksericu" iz butika, a kad ih je uhvatio, dobio je samo jedno "Izvini". "Potpisivali smo se da se isele. Žao nam je tih ljudi, ali među njima ima svakakvih. Više ih je bilo problematičnih. Bahati su i bilo nam je jako neugodno. Puštam ih da uđu u butik, ali moraš ih gledati moraš biti oprezan. I ti njihovi mirisi su nam... Ali moramo šutjeti i trpjeti, jer oni su ljudi i moraš se ljudski odnositi prema njima", priča prodavačica.

Izbjeglice u Šidu

Izbjeglice u Šidu

Tijekom zime, međutim, pojedini vlasnici butika nisu ih puštali ni da uđu. Plašili su se, kažu, ušiju, ali i smanjenog prometa. Nakon njih, dodaju, nitko nije htio probati odjeću. S novinarima o tome samo rijetki pristaju govoriti. Na spomen izbjeglica samo se namršte ili uplašeno pobjegnu. U grupi na Facebooku, ipak, vrlo otvoreno izražavaju netrpeljivost: i prema izbjeglicama, i prema općinskim vlastima. A sebe nazivaju taocima krize. "Ljudi se najčešće plaše, jer kad ih vide u grupama, ne znaju kako će reagirati. Moje iskustvo pokazuje da su miroljubivi, ali ljudi ih ne poznaju, ne znaju im namjere. Postoji jezična barijera i onda ta neizvjesnost budi strah kod lokalnog stanovništva, iako je broj incidenata realno mali u odnosu na broj ljudi koji boravi u Šidu", objašnjava za DW Vladimir Šulović, koordinator Prihvatnog centra "Principovac".

U kampu i po deset mjeseci

U Šidu trenutno boravi oko 1.300 izbjeglica i migranata, od čega je oko 800 smješteno u Prihvatnom centru "Adaševci", a oko 300 u Prihvatnom centru "Principovac". Najviše ih dolazi iz Afganistana i Pakistana, a vrijeme boravka produženo je s oko dva mjeseca, koliko su se zadržavali na početku krize, do deset mjeseci, koliko pojedine obitelji već borave u Principovcu. "Zastoj je nastao zatvaranjem Balkanske rute i hrvatske i mađarske granice. Broj ljudi koji je prelazio granicu s trideset je pao na deset ljudi dnevno – po pet na dva granična prijelaza. To je u odnosu na broj ljudi koji se nalazi u zemlji vrlo simbolično", priča Šulović.

U napuštenoj bolnici u Principovcu adaptiranoj za smještaj izbjeglica, obitelji su raspoređene po sobama, dok su samci smješteni u velikim šatorima. Osigurani su im smještaj, obrok, ambulanta, ali i radionice – što za djecu, što za odrasle. "Za starije je tu računalni centar gdje mogu gledati filmove i komunicirati s rodbinom i prijateljima preko interneta. A takozvanim samcima su ipak najinteresantniji dvorište i sportske aktivnosti, kriket i odbojka", kaže Šolović.

Šator za izbjeglice u Šidu

Šator za izbjeglice u Šidu

Jednu od radionica održao je i dvadesettrogodišnji Haki iz Sirije. Na put je krenuo kako bi mogao slobodno slikati i usavršavati se. Cilj mu je Njemačka, gdje se već nalaze njegova braća. On je oslikao i nekoliko zidova u prihvatnom centru, a jedna od slika je ujedno i reklama za njegov frizerski salon. Njegove usluge izbjeglice u Principovcu koriste svakodnevno, a on im, osim klasičnih frizura, pravi i umjetničke. Razne crteže i svoje radove objavljuje na Facebook-stranici.

Hakijev dizajn

Hakijev dizajn

Igre na granici

"Kamp nije dobar", odgovara uglas grupa migranta koji su smještaj našli u napuštenom objektu "Grafosrema". "Hrana je loša, previše je ljudi, u šatoru je pretoplo", priča jedan dečko iz Afganistana koji u Srbiji boravi već godinu dana. On i još tridesetak, uglavnom mlađih momaka, zauzeli su prostor nekadašnjeg uspješnog izdavačkog poduzeća na ulazu u Šid i među ruševinama razapeli šatore, deke i svoje stvari. Tu spavaju, kuhaju i jedu. Tu peru odjeću i rastiru je između stupova. Tu im humanitarne organizacije povremeno donose hranu, vodu i sredstva za osobnu higijenu. Međutim, dolaze samo do kapije, jer je "Grafosrem" privatan posjed pa dalje ne mogu.

Momci s kojima smo razgovarali pokazuju nam ruke otečene od uboda insekata i rane koje su zadobili bježeći od policije kroz šiblje. Žale se na umor, ali ne i na lokalno stanovništvo. Sjećaju se samo jednog problema, kada je u "Grafosrem" upala naoružana grupa mladića s noževima i pištoljima i napala ih. Razbježali su se, a policija je grupu uhitila.

Po takvim skrovištima izvan kampa ostalo ih je stotinjak, kaže Šolović. Među njima su i oni koji su, nakon zatvaranja prihvatnog centra kod željezničke postaje, odlučili ostati pod vedrim nebom. "Politika Odbora bila je da se prvo popunjavaju centri u kojima ima veći broj slobodnih mjesta, kao što su Kikinda ili Obrenovac. Ali to im nije odgovaralo. Šid je granična općina i to im odgovara zbog kontakta s krijumačarima i organizacijom daljeg puta", priča Šolović.

Izbjeglice u Šidu

Osuđeni na čekanje

Granicu pokušavaju prijeći i po dvadeset puta – sve dok ne uspiju. Ali, kažu da je sve teže. "Tri puta sam pokušao prijeći granicu. Mađarska policija bila je vrlo opasna i nasilna", priča jedan od njih. Drugi dodaje da ga je mađarska policija tukla, a njegovom prijatelju slomila prste. Sada pokušavaju prijeći granicu s Hrvatskom – gotovo svakodnevno.

"Drugog izbora nemamo. Ovdje policija dolazi nekoliko puta tjedno. Uhvate nas dok spavamo i šalju u Preševo, a odatle nas deportiraju u Makedoniju", priča jedan od migranata. Pokazuju nam stvari koje su ostale iza onih koji su vraćeni za Preševo: isprevrtani šatori, vreće za spavanje, razbacane stvari i ostaci od ručka (na fotografiji). "Samo su ih odveli, ništa nisu mogli ponijeti sa sobom. Mi to ne diramo, možda se vrate", kaže jedan od njih. A drugi dodaje: "Jedan momak kojega su poslali u Preševo vratio se ovamo za 300 eura. To je veliki novac za izbjeglice. Mi smo vrlo siromašni. Čemu to? Svakog dana policija dolazi i izbjeglice bježe od njih. Zašto to? Izbjeglice nisu za rat i nasilje, zašto to rade?", pita se Afganistanac.

Večeras će, kaže, policija ponovno doći. Zato planira još jednom pokušati prijeći granicu. Što ako ne uspije, pitamo. "Nema odustajanja."

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic