«Susanne od Arabije»

Njezin prvi nastup krajem prosinca, kada se na malim ekranima bila pojavila zamotana od glave do pete u tradicionalnu odoru muslimanskih žena, nije mnogo pomogao u rasvjetljavanju i poimanju okolnosti njezinog talaštva. U javnosti je prevagnuo dojam o njezinoj «zbunjenosti», što je i razumljivo nakon pretrpljenog straha i postupaka kojima je bila izložena. Iritacije je, osobito među političarima, bila izazvala i njezina navodna izjava kako se namjerava vratiti u Irak. U emisiji, na čije je snimanje 43-godišnja Susanne Osthoff doputovala s nepoznatog mjesta prebivanja u inozemstvu, bivša taokinja ovog se puta vrlo podrobno očitovala o patnjama što ih je pretrpjela u zatočeništvu.

Život bez predaha

Susanne Osthoff još uvijek živi u smrtnome strahu. Sobu napušta samo u nuždi, a mjesta prebivališta drži u tajnosti. Od okončanja otmice za nju nema predaha: «Svakidašnjica za mene ne postoji, jer svakog dana mijenjam mjesto i zemlju boravka, a to je izrazito naporno. Jednog dana čovjek dostigne svoje tjelesne granice, ali se mora sabrati i biti na oprezu. Ja nemam nikoga uza sebe.»

43-godišnja arheologinja djeluje relativno pribrano. Između ove Susanne Osthoff i one koja je prije samo nekoliko tjedana s velom na glavi i uskim prorezom za oči na licu nastupila u dnevniku Drugog programa njemačke televizije razlika je kao između neba i zemlje. Okolnosti svoje otmice i svoje osjećaje ovog puta opisuje suvislim, razumljivim rečenicama: «Kad ležite u prtljažniku, nemate više nikakvih izgleda. Ne mislite ni na što, pred očima Vam je samo smrt.»

Osthoff – dvostruka žrtva

Cijelo vrijeme gledatelj osjeća (ili barem naslućuje) da ona još uvijek teško pati od posljedica zatočeništva u kojemu je provela 24 dana: od nesanice, mraka i neprestalnog utjerivanja straha u kosti od strane naoružanih pobunjenika: «Satima su me ostavljali samu, u potpunoj tami. Ja nisam mogla znati koliko je svijeća za mene zapaljeno u njemačkim crkvama. Samo sam nastojala preživjeti, sve to tjelesno izdržati.»

Susanne Osthoff sebe vidi kao dvostruku žrtvu. Ne samo da mora prevladati teške osjećaje koje u njoj izaziva sjećanje na otmicu, nego mora izaći na kraj i s kritikama na svoj račun. Silno je razočarana načinom na koji se s njom postupa u Njemačkoj: «Ono što su mi radili za mene je, kao žrtvu otmice, zapravo nepojmljiva hajka. Žrtva je odjednom na slobodi i od tog trenutka po meni se udara tvrdnjama koje nemaju nikakvog temelja.»

Bez planova za budućnost

Konkretnih planova za budućnost nema. Samo jedno za Susanne Osthoff ne dolazi u obzir: povratak u Njemačku. Ići do osobnih granica izdržljivosti – to je ono što joj treba, a ne život prilagođen okolini: «Ja dnevno doživim više nego drugi ljudi za deset godina, koji takvo što vide samo u filmovima. No, moj život nije film. Ja sam aktivan čovjek, a ne potrošač onoga što mu se servira. Ja ujutro ne znam gdje ću prespavati noć. Ali nema veze, to me ne smeta.»

U očima Susanne Osthoff nema naznaka da je njezina 12-godišnja kćer, koju je prvi put ponovno vidjela uoči snimanja intervjua u Hamburgu, potištena majčinim načinom življenja. Dijete mi je sve u životu i ja se brinem o njemu, dok drugi roditelji svoje potomke šalju u internate: «Ja ne živim od socijalne pomoći. Svojemu djetetu sama omogućujem život u dostojanstvu i poštenju. Mislim da javnost nema pravo na zgražanje. Mogli bi se ljutiti, kada bih živjela na račun društvene skrbi. No, moje je dijete izvrsno zbrinuto. Ja si uzimam za pravo da svoje dijete nastavim odgajati na drugačiji način.»

Najveća želja – mir u Iraku

Susanne Osthoff u razgovoru se dotakla i optužaba da je u Iraku, između ostaloga, radila i za njemačku tajnu službu. Ne uspijevajući se do kraja oduprijeti sumnjama da je u Bagdadu surađivala s nepoznatim agentima, kategorički je ustvrdila: «Da sam bila špijunka, sada više ne bih bila živa. Da sam bila članica mreže, sada ne bih sjedila pred Vama.»

«Što je bila Vaša najveća želja, kada ste se opet našli na slobodi», pitao je voditelj. Nakon poduljeg razmišljanja Osthoff je odgovorila: «Mir u Iraku.»

Na kraju je domaćin emisije od Susanne Osthoff htio znati gdje bi ubuduće željela živjeti: «U šatoru, pod vedrim nebom, gdje je toplo, gdje se govori arapski jezik i gdje su moja vjerska braća.»