1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Strah od zubara izlječiv

Strah od zubara poznaje gotovo svatko. No, kod svakog desetog čovjeka ta fobija prerasta u bolest.

default

Bolan posjet zubaru

Rezultat: zubi postupno gnjiju i propadaju što na koncu dovodi do društvene izolacije, a ponekad i gubitka posla. Takav strah, kako su otkrili znanstvenici, nije neki pretjerani oblik «običnog» straha, već posebna bolest koju treba liječiti.

Strah s posljedicama

Sandra Pfeifer je prva iskustva kod zubara doživjela kao dijete prije 30 godina – ona su bila tako bolna i zastrašujuća da su za posljedicu imala potpunu blokadu. Sandra se više nije mogla prisiliti otići zubaru: «Bilo mi je tako loše. Ukrcala sam se jednom u tramvaj, zavrtjelo mi se u glavi, uspjela sam samo još izaći iz tramvaja, a onda: crnilo pred očima i povraćanje u najbližu kantu za smeće. Poslije toga mi je bilo dostasvega i otišla sam kući. Nakon toga više nikada nisam išla zubaru. Jednostavno sam kapitulirala.»

Time se Sandra Pfeifer svrstala u 10 posto ljudi koje muči fobija od zubarskog tretmana. Njezini simptomi: srce jako tuče, hladan znoj, pa čak i nesvjestica. Da se ta fobija može dramatično odraziti na sva polja života, vrlo dobro zna medicinska psihologinja Jutta Margraf Stiksrud sa sveučilišta u Marburgu: «Zubi se kvare, postupno biva napadnuto zubno meso, ti ljudi se često više ne usuđuju otvoriti usta jer se boje da bi netko mogao vidjeti što je unutra. Sve manje pričaju. Ne usuđuju se više izlaziti u javnost, sve se više povlače u sebe, neki čak izgube posao, a onda tek više ne mogu otići zubaru.»

Profesionalna pomoć

Znanstvenici danas znaju da je ova fobija u najvećem broju slučajeva nesretni lanac negativnih iskustava. Pacijentima koji od nje pate treba hitno profesionalna pomoć, što znači: zubari koji imaju dodatnu izbobrazbu za liječenje straha. No, takvi se u Njemačkoj mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Jedan od njih je profesor Hans-Peter Jöhren iz bohumskog centra za terapiju straha od zubarskih tretmana koji već čitav niz godina istražuje ovu – po njegovom mišljenju– zapostavljenu temu.

«Postoji sasvim jasna hijerarhija strahova: na vrhu liste su vađenje umnjaka, kirurški zahvati, onda već dolazi injekcija. Još uvijek ima puno pacijenata koji se boje injekcije. Ali kod nekih pacijenata može na primjer i odstranjivanje kamenca – čega se pacijenti inače uopće ne boje – već biti uzrok straha, jer su možda baš prilikom tog tretmana iskusili bol pa ih je upravo toga strah.»

Terapija izvan zubarske stolice

Važno pravilo u bohumskom Centru za terapiju: prvi posjet zubaru ne vodi direktno na zubarsku stolicu već u jednu sasvim normalnu sobu bez bušilice, bez injekcije, bez kliješta. Sve počinje običnim, ali opširnim razgovorom:

«Pacijentu se objašnjava da on nije usamljen u svom strahu, da od toga pati veliki broj ljudi, da danas postoji puno novih mogućnosti – jer puno njih 15-20 godina nije bilo kod zubara – da se zubna medicina razvila i da postoje novi načini terapije. I naravno, objašnjava mu se da stanje vlastitih zubiju nije onakvo kakvo si pacijent najčešče zamišlja.»

U bohumskoj klinici zubari i psihoterapeuti usko surađuju: oni uče pacijenta metodama opuštanja i onda mu izlažu plan tretmana koji je izrađen prema ljestvici strahova pacijenta: čega se on najviše boji? I što bi mogao izdržati? Što nikako?

Kod oko 70 posto pacijenata vodi to takozvano «sustavno desenzibiliziranje» do uspjeha. Je li kod preostalih 30 posto pravo riješenje totalna narkoza – oko toga se stručnjaci još spore. No znanstvenici koji se bave problemom straha i fobija znaju da bi bilo najvažnije od početka ne dozvoliti da se ti strahovi razviju do tako velikih razmjera.

Oprezno s djecom!

Doktorica Jutta Margraf Sticksrud sa sveučilišta u Marburgu koja se specijalizirala za suzbijanje straha od zubara kod djece kaže: «Prava je noćna mora prijetiti djeci zubarom, na primjer: ako ne budeš prao zube, onda će se napraviti velike rupe u njima i onda moraš otići kod zubara, a to boli! To je otprilike najgore što se može napraviti. Ali krivo je i odvesti djecu zubaru i onda ih prisiliti da otvore usta govoreći: zubar ti samo hoće pomoći, ne izvodi!»

Tema «strah od zubara» tek odnedavno stoji na nastavnim planovima studenata stomatologije. Nekoliko specijalista pokušava privući svojim publikacijama i tečajevima što je više moguće zubara kako bi ih ohrabrili da se pozabave i psihološkim aspektom svog zanata.