1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Strah od "nepostojeće" izraelske atomske bombe

U Izraelu se tvrdnje Međunarodnog ureda za atomsku energiju kako Iran tajno stvara atomsko oružje ne smatra novošću. To je opet otvorilo pitanje i atomskog potencijala Izraela - makar se tvrdi kako "on ne postoji".

Američki nuklearni test u Nevadi (arhivska snimka)

Američki nuklearni test u Nevadi (arhivska snimka)

Izvješće IAEA o iranskom potencijalu u Izraelu shvaćaju kao potvrdu bojazni, ali i dokaz kako su točne izraelske tvrdnje o ambicijama Teherana - i kako Iran treba spriječiti da se dočepa atomskog oružja svim sredstvima, uključujući i vojnu intervenciju. S druge strane, o izraelskoj "atomskoj bombi" se nagađa već desetljećima, ali tek 2006. je tadašnjem izraelskom premijeru Olmertu - možda slučajno, možda i s namjerom - izmakla rečenica pred kamerama njemačke postaje N24: "Iran prijeti, otvoreno i jasno, obrisati Izrael s lica zemlje. Može li se tu tvrditi kako je riječ o istoj razini težnje stvaranja nuklearnog oružja kakav postoji u Americi, Francuskoj, Izraelu i Rusiji?"

Atomski centar u Dimoni

Atomski centar u Dimoni

To je zapravo bila prva izjava nekog predsjednika vlade Izraela kako se ta zemlja nalazi u istom društvu s ostalim atomskim silama - iako Izrael nikada nije priznao posjedovanje takvog oružja niti je potpisnik sporazuma o nadzoru atomskog oružja. Redoviti službeni odgovor glasi kako "Izrael neće biti prva zemlja koja će u regiju dovesti atomsko oružje", ali već vožnja automobilom od Tel Aviva prema Ašdodu vas prometni znak upućuje na odvojak prema "Atomskom centru Soreq". No zapravo se glavni centar nalazi na drugom, pustom mjestu u pustinji Negev.

Skupo plaćena informacija o izraelskoj "bombi"

Posljednje nedoumice o atomskom oružju Izraela uklonio je članak kojeg je još 1986. objavio britanski list Sunday Times. Na naslovnoj stranici je osvanuo naslov o "Tajnama nuklearnog arsenala Izraela", ilustriran brojnim crtežima i fotografijama. Službeno, niti taj natpis Izrael nije potvrdio - ali se prema sudbini Mordechaia Vanuna, izraelskog znanstvenika koji je britanskom listu dostavio podatke o postrojenju Dimona u pustinji Negev, lako može zaključiti kako je većina toga točno. Naime, Vanunu je zbog odavanja tajni proveo 18 godina u izraelskim zatvorima, a niti danas mu nije dozvoljeno razgovarati sa stranim novinarima - niti mu je dopušteno napustiti Izrael.

Mordechai Vanunu

Skupo je platio informaciju koju je (o)dao

Zvuči gotovo apsurdno da je jedan od glavnih organizatora stvaranja izraelskog atomskog potencijala, izraelski dobitnik Nobelove nagrade za mir i trenutni predsjednik zemlje, Shimon Peres. Njega je još 1952. prvi predsjednik Izraela, David Ben-Gurion zadužio s osnivanjem izraelskog "Komiteta za atomsku energiji". Upravo je Peres dogovarao s Francuskom o isporuci reaktora za proizvodnju plutonija koji je smješten u Dimoni.

"Nikad više Holokaust!"

Prvih dana razvoja atomskog potencijala se dobro sjeća i izraelski kemičar, Uzi Even: "Tada smo se svi još dobro sjećali Holokausta i bilo nam je jasno kako moramo nešto učiniti kako bi spriječili da se to ikad više dogodi. Bili smo mladi tim, neki od nas smo bili još veoma mladi i puni entuzijazma i radili smo na nečem što smo smatrali apsolutno neophodno za naš opstanak, konačno osiguranje da nećemo biti napadnuti i uništeni."

U tih, sada već gotovo pola stoljeća rada izraelskih nuklearnih potencijala su stručnjaci procijenili kako bi ta zemlja mogla raspolagati s oko 300 nuklearnih bojevih glava. Već je postalo pravilo da Izrael niječe posjedovanje takvog oružja, ali i da ga njegovi saveznici zdušno podupiru u izgradnji arsenala. Već u pedesetima je u Izrael stigao jedan "istraživački" reaktor i iz Sjedinjenih Američkih Država, a Francuska je izgradila još jedan reaktor i postrojenje za obnovu atomskog goriva.

Izraelska podmornica tipa Delfin

Njemačka podmornica pod izraelskom zastavom

Prešutno se Izraelu pomaže i u razvoju oružanih sustava koji mogu nositi atomsko oružje - i tu, osim američkih zrakoplova i raketnih sustava, očito pomaže i Njemačka. Jer još 1999. je Njemačka počela isporuku podmornica tipa "Delfin" koje se, prema mišljenju stručnjaka, lako mogu urediti da se sa njih lansiraju rakete s nuklearnim bojevim glavama. Posljednja demonstracija snage Izraela se vidjela 2009. kada je on poslao jedan svoj "Delfin" kroz Sueski kanal - naravno, uz dopuštenje Mubarakovog Egipta. Time je Izrael želio pokazati da, čak i ako sam bude pretvoren u radioaktivnu pustinju i budu uništene lansirne rampe kod Jeruzalema i u Galileji, još uvijek može uzvratiti atomskim oružjem i to isto učiniti i svom ratnom protivniku.

Atomsko oružje služi i kad ga se ne koristi

Izraelski predsjednik Peres niti danas ne žali da je pomogao svojoj domovini domoći se konačnog oružja za masovno uništenje. U razgovoru za britanski BBC je prije par godina izjavio kako je to kao da vas "netko želi ubiti i vi ga prevarite kako bi spasili svoj život. Tu nema ničega nemoralnog. Kada ne bismo imali neprijatelja, tada ne bi trebali varke i sredstava za odvraćanje."

Vojna parada u Teheranu

Kod Sadama je pomoglo, ali kod Irana se Izrael boji kako je Teheran spreman i na suludi čin međusobnog uništavanja

Utoliko je Izrael uvjeren kako mu je atomsko oružje potrebno - i kako je već dokazalo svoju učinkovitost. Naime, za vrijeme Zaljevskog rata 1991. je Irak ispalio čitav niz raketa na Izrael, ali niti jedna nije bila naoružana bojnim otrovom, makar ga je Irak tada imao u svojim arsenalima. Kada je zet Sadama Huseina prebjegao u Jordan, pitali su ga, zašto Sadam nije Izrael bombardirao i bojnim otrovom? On je sasvim jasno odgovorio: bojali smo se da Izrael onda ne pošalje na Irak svoje atomske bombe.

Ipak, Izrael teži i mirnodopskom korištenju atomske energije i prošle godine je na konferenciji u Parizu najavio gradnju nuklearne elektrane. I ona će biti izgrađena uz pomoć Francuske i opet će biti smještena u pustinji Negev, ali postoji jedna bitna novina: Izrael tu elektranu neće graditi sam, nego zajedno s jednom arapskom zemljom, Jordanom.

Autor: Sebastian Engelbrecht / A. Šubić

Odg. ur.: S. Matić

Preporuka uredništva