1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Strah i šutnja - Baskija u rascjepu

”Mi Baskijci sami odlučujemo o našoj budućnosti” - parola je koju baskijski šef vlade Juan Josè Ibarretxe uporno ponavlja i nakon što je španjolski parlament odbacio njegov plan o formiranju Baskije kao autonomne cjeline. Ipak, i samu Baskiju ovih dana obilježava duboki jaz: sve nepopustljiviji stavovi sukobljenih strana, strah i šutljivost obilježavaju trenutnu klimu.

Juan Jose Ibarretxe

Juan Jose Ibarretxe

Neovisnost, ali bez izgovaranja te riječi, je po mišljenju promatrača cilj baskijskog šefa vlade. Uoči regionalnih izbora 17. travnja Ibarretxe s tim namjerama želi osvojiti što je više moguće glasova baskijskih nacionalista. Uzdignute glave 1. veljače on je svoj plan iznio zastupnicima španjolskog parlamenta u Madridu čime je isprovocirao odlučno suprotstavljanje 90% narodnih predstavnika toj ideji.

”Mi Baskijci, koji danas živimo i radimo u Baskiji, ćemo sami odlučiti o našoj budućnosti”,

ustvrdio je Ibarretxe. On pritom nije spomenuo koliko je sama Baskija podjeljena oko tog pitanja. Upravo je to problem, smatra socijalistička političarka Maite Pagazourtundua, čijeg je brata ubila teroristička organizacija ETA:

"Ako mi Baski ne prihvatimo da smo posve različiti, da postoje građani koji ovdje imaju duboke korijene, ljudi koji se smatraju nacionalistima ili regionalistima, ali i da postoje drugi kod kojih to nije tako, ako dakle ne prihvatimo da je to tako i da je dobro što je to tako, mi naše probleme nećemo riješiti.”

Baskijski jaz se može rješiti samo dijalogom i konsenzusom, izjavio je španjolski premijer Jose Luis Rodriguez Zapatero u svome odgovoru na Ibarretxein govor, jasno naglasivši podjeljenost koja vlada u toj pokrajini:

"O odnosu Baskije prema ostatku Španjolske odlučuju svi Baski, a ne samo njih pola, te svi Španjolci.”

Radikalni baskijski nacionalisti su posve drugačijeg mišljenja. Po njihovom razumijevanju Baskija sa Španjolskom nema ništa, ali baš ništa zajedničkog. Možda čak i manje nego s nekim posve drugim zemljama. Za njih je Španjolska zemlja koja im invazijom otima njihovu kulturu.

Na takvom tlu uspijeva između ostalog i teror ETA-e, koja ne propušta priliku produbljivanja političkog jaza. Ibarretxein plan o samostalosti Baskije nikada ne bi prošao regionalni parlament da ga nisu podržali političari koji otvoreno simpatiziraju s ETA-om. Baskijskom političaru je to svejedno, za njega je većina jednostavno većina, kakva god ona bila. Ta logika Baskiji neće pomoći kad se radi o tako fundamentalnoj stvari kao što je budućnost pokrajine, priznaje i Ibarretxin stranački prijatelj Aitor Esteban:

”53 posto stanovnika sigurno ostalih 47% ne može na ništa prisiliti. Ali nije moguće da 47% građana ostalih 53% spriječava u iskoraku naprijed."

Bez obzira na diskusiju oko političkih većina, činjenica je da nacionalisti dominiraju u Baskiji. Prije svega je to vidljivo u selima, gdje svatko zna gotovo sve o susjedu. Politička struja ETA-e, stranka Batasuna je doduše zabranjena, ali tu su još njeni članovi. Istina se iskrivljava kada ti ljudi sami sebe označavaju kao žrtve španjolskog ugnjetavanja. Paco Garcia, naprimjer, socijalistički vijećnik u gradu Mondragon, na ulicu izlazi samo u pratnji tjelohranitelja, baš kao i većina njegovih istomišljenika.

”Mi ne-nacionalisti smo ti čija se sloboda mišljenja i kretanja ograničava. U nekoliko gradskih četvrti u Mondragonu je praktički nemoguće kretati se ulicama jer njima vladaju ti ljudi. Za nas dakle postoje geta u kojima se zapravo ne možemo zadržavati.”

Baskija nije velika i tamo na malom prostoru zajedno žive nacionalisti i ne-nacionalisti, kao susjedi, radne kolege, a često čak i kao članovi jedne obitelji. Razlike u njihovim mišljenjima sve rjeđe su tema otvorenih razgovora, smatra Joseba Arregui, bivši član Ibarretxine Nacionalističke stranke:

”Taj rascjep nije vidljiv zato što je većina Baska odlučila ne govoriti i diskutirati o tome. Zmiju se ne valja provocirati, kaže se ovdje. I to zato da bi se moglo i dalje zajedno živjeti u obitelji, u krugu prijatelja, na radnom mjestu, na ulici.”