Stoljeće "Mosta"

Četvorica mladih umjetnika iz Dresdena početkom 20. stoljeća tragali su za radikalnom obnovom, a bodrile su ih Nietzscheove utopije i vizije. U «Zarathustri» tog kultnog autora tadašnje protestne generacije često su nailazili na riječ «most», riječ koju je koristio kao metaforu za ljude i njihovu duhovnu obnovu. Povijesničari umjetnosti još danas se još spore je li Nietzsche imao udjela u osmišljavanju naziva ove skupine, no to je stotinu godina nakon njihova osnutka postalo sasvim nebitno.

Njihov nagon da budu spontani, pun strasti izraz je našao u eksplozivnim bojama, divljim potezima i revolucionarnim idejama kojima su oponirali kulturnoj klimi koja je vladala u njemačkom carstvu. «U vjeri u razvoj, novu generaciju stvaralaca, koji uživaju pozivamo sve mlade da nam se pridruže,» pisali su u svom manifestu, početkom lipnja 1905., a mogao im je pristupiti «svatko tko neposredno i vjerno odražava ono što ga goni na stvaranje». Svi slikari umjetničke skupine «Most», ne samo četvorica osnivača, nego i Otto Mueller, Max Pechstein i Emil Nolde, koji su im kasnije pristupili, Njemački Reich nisu promatrali kao pupak svijeta, nego su proširili vidike i na izvaneuropske kulture.

Njihove slike pune boja – plava, ljubičasta, tirkiz i roza – svakog su promatrača odmaknuli od sive svakodnevice. Slike su nastajale u prirodi, a na Pechsteinovoj «Djevojci koja sjedi», na primjer, vidi se upravo zaustavljeni trenutak – posebna igra umjetnika čiji su modeli mirno stajali samo petnaest minuta i zatim mijenjali pozu. Glavni motiv im je ljudsko tijelo, osobito ženski akt: «To je u svakom slučaju bilo provokativno, bila je to nova sloboda kako se ophodilo prema ljudskome tijelu,» objašnjava direktorica muzeja Brücke, Magdalena Moeller. «Akademska je umjetnost akt uvijek prikazivala samo u atelieru, dok su umjetnici «Mosta» sa svojim prijateljicama odlazili u prirodu, u okolini Dresdena, i tamo su proučavali aktove. Mrtva priroda rijetko se pojavljuje, ali portreta je bilo često, prvenstveno su slikali jedni druge, takozvano slikanje prijatelja.»

Njihovi likovi pojavljivali su se godinama kasnije na drvorezima, litografijama, skicama. Samo je iza Kirchnera ostalo više od 25 tisuća crteža. Raskoš nekog bliskog ili dalekog raja umjetnici su pronašli i u agresivnom Berlinu – gdje su nastale velike ulične slike, na kojima je živost boja i pokreta uvijek u kontrastu s uniformiranim muškarcima u tamnim odijelima.

«U tom metežu, u tom uzavrelom kotlu uoči prvog svjetskog rata, ovi su umjetnici odrasli, sazrijeli. S jedne su strane uživali u velegradu, ali s druge strane ih je odbijao. Svaki od njih imao je svoja vlastita iskustva. Razišli su se 1913., službeno su se raspustili. I dalje su, naravno, njegovali kontakte. Neki su euforično otišli u rat, drugi, kao Kirchner, na primjer, u samo nekoliko mjeseci psihički su propali. S tom ratnom situacijom, svaki od njih je imao vrlo različita iskustva» – priča Hein Theodor Schulze Altcappenberg, direktor berlinskog muzeja za bakrorez, koji raspolaže velikim fundusom djela umjetnika skupine Most: «Zatim je uslijedio uspjeh u dvadesetima. Ne bi se smjelo reći, ali bila je to državna umjetnost. Ekspresionizam se etablirao, uz Bauhaus i druga strujanja to je avantgarda dvadesetih godina, on je zakon. No tada dolazi nacizam i akcija «nepoćudne umjetnosti» 1937. kada su muzeji i privatne zbirke ispražnjeni, a mnogi od njih prognani, ubijeni, a slike nestale.»

Danas su umjetnici skupine «Most» u Berlinu ponovo skupa – ne samo u matičnom muzeju, nego i na posebnoj velikoj izložbi u Novoj nacionalnoj galeriji, koja je otvorena do 28. kolovoza.