1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Stočarstvo u BiH ugrožavaju čopori - neriješenih problema

Stočarstvo predstavlja budućnost poljoprivrede u BiH. Ono pokreće i sve ostalo. Međutim, usitnjeni posjedi, neuređene površine i niski poticaji stavljaju ovu granu u neravnopravan položaj na otvorenom tržištu.

"Vidiš ovog velikog rogatog ovna? E njega mi je naklao vuk. Opasni su, a sada je zima pa se još grupiraju u čopore." "Zar se ovoliki ovan ne može braniti?", pitam. "Pa nisi ti vidio vuka. Oni su ovoliki", pokazuje mi rukom pastir Slavko Bunjić u visini pojasa.

Ali vuk nije jedina muka bosansko-hercegovačkog stočarstva. Čopori neriješenih i naslijeđenih problema nagrizaju ovu, inače perspektivnu granu poljoprivrede. Zemlja u kojoj prevladavaju brdsko-planinski predjeli i s oko milijun i 300 tisuća hektara prirodnih travnjaka trebala bi predstavljati mali europski raj za uzgoj stoke. Stočari tvrde kako Švicarska i Njemačka "mirišu" na krave, ovce i koze dok je nesređeno stanje u društvu i donatorski mentaliltet građana BiH ovu zemlju doveo na dno istinskih vrijednosnih ljestvica. "Od Zapada smo preuzeli samo ono najgore", jada se Slavko.

Slavko Bunjić (lijevo) sa svojim sinom

Slavko Bunjić (lijevo) sa svojim sinom

Samo da se prezimi

Visoko iznad Fojnice, na nadmorskoj visini od oko 700 metara živi Slavko Bunjić zvani Guja. Ovaj šezdesettrogodišnjak bio je prvi povratnik u Selekovce. Na posjedu od 10 hektara formirao je stado od 163 ovce. Isto toliko imao je i prije dvadeset tri godine kada je bio primoran napustiti svoje mjesto i sa stadom se uputiti prema Kiseljaku kao izbjeglica. Vratio se 1997. godine sa 70 ovaca i zajedno sa dva sina, Tomom i Mirom, smjestio se u kontejner pored spaljene kuće. Do proljeća treba izdržati. Svaki dan mora osigurati 30 bala sijena što iznosi 100 KM i oko 250 kg žita koje stoji isto toliko.

Slavko pedeset godina radi kao pastir. U bivšoj Jugoslaviji je živio odlično, uplaćivao je socijalno i doprinose tako da sada ima i mirovinu. "A danas? Evo, četiri godine nisam dobio ni marku poticaja. Kada se prijavim, kažu: 'Ti si pastir, dostavi dozvolu za kretanje'. Kada je pribavim kažu mi da sam zakasnio. Druge godine traže potvrdu o plasmanu mesa. Nađem mesara s kojim surađujem, dobijem potvrdu, a oni mi odgovore: 'E ne može to!'"

Ljudi poput Slavka ne snalaze se u kompliciranom državnom aparatu. Nomadstvo je pod nadzorom zbog raznih bolesti i ljudima su potrebne edukacije. Međutim, ni proizvođači ne idu naprijed. "Na primjer, prilikom otkupa mlijeko dovoze u kantama u kojima je bila boja za krečenje. Pokušavaju uštedjeti na svemu tako da im je skupo i dezinfekcijsko sredstvo koje iznosi 5 KM po grlu godišnje. Ne može se na takav način ući u ekstra klasu, a država na svaku litru onima koji su uredno registrirani daje po 30 pfeninga poticaja", objašnjava i pomalo opravdava državu direktor Poljoprovrednog zavoda Tuzlanskog kantona Marinko Andrić.

Ovce u brdima BiH

Pastiri se teško snalaze u birokraciji složenog državnog aparata BiH

Stočarstvo pokreće sve

Stočarstvo kao grana poljoprivrede predstavlja budućnost, ono pokreće i sve ostalo, obradu zemlje, proizvodnju hrane. Međutim, usitnjeni posjedi, neuređene površine i niski poticaji uzgajivače stoke u BiH stavljaju u neravnopravan položaj na otvorenom tržištu.

Profesor Božo Važić s banjalučkog Instituta za stočarstvo kaže da BiH ima razlomljenu vlast na raznim razinama, da država proizvođače nije vrednovala adekvatno i da najveći dio poticaja treba usmjeriti upravo u stočarstvo.

"Kada vidite da poljoprivrednici blokiraju granične prijelaze, jasno vam je kakvu poruku šalju vlastima i koliko su zadovoljni. Mora se jasno reći tko je nositelj društvene proizvodnje kada je poljoprivreda u pitanju. To je najunosnija poljoprivredna grana koja u ukupnom prihodu svake zemlje u proizvodnji hrane sudjeluje sa 65 posto. Od toga najveći dio pripada govedarstvu. Nikada nitko nije jasno rekao da na govedarstvu, ovčarstvu, kozarstvu možemo zasnivati prosperitet, a to je istina", kaže Važić.

Potrebne korjenite promjene

Salko Muratović

Salko Muratović

"Stočarstvo je ozbiljan resurs", tvrdi i profesor Salko Muratović s Instuta za stočarstvo u Sarajevu: "Mali su prinosi jer su potrebne korjenite promjene, prvenstveno ukrupnjavanje gospodarstava. Granica ekonomske opravdanosti za bavljenje ovim poslom je 15-ak krava. Oni koji imaju dvije-tri krave neće moći egzistenciju zasnivati na tome."

Muratović je mišljenja da donacije koje su stizale nisu razvijale nikakvu odgovornost i da se sve svodilo na besplatno dobijanje nekoliko krava ili ovaca. "Država mora pomoći stočarstvo i razdvojiti profesionalni od 'folklornog' dijela bavljenja ovim poslom. I ne smije se dozvoliti da proizvođači čekaju na poticaje godinu i više."

Slično razmišlja i njegov kolega Važić, stručnjak za ovčarstvo i kozarstvo. "Ukrupnjavanje posjeda, edukacija poljoprivrednika, veći poticaji, isticanje stočarstva kao najunosnije poljoprivredne grane i njezino vrednovanje u društvu, sve su to pretpostavke koje oni koji su izabrani od naroda moraju urediti uz pomoć struke ako žele da ostanemo na životu. Ne zaboravite, mi nismo bogato društvo a 'koza je sirotinjska majka'."

Stado na pašnjaku

Stočarstvo pokreće sve - kada ono dobro stoji

Postoji jedan stih sarajevskog muzičara Elvisa J. Kurtovića: "Kad nam budu pokazivali ovce i krave u kavezu" koji ćemo, nastavi li se ovako odnositi prema stočarstvu, nazvati proročanskim. A dok to čekamo, Slavko s početka priče čeka da "olista" i da sa svojim stadom "izađe na zelenu granu". On, kao i većina njegovih kolega, posjeduje izgrađene vlastite mehanizme preživljavanja i baš tako, iz godine u godinu, rade jedno te isto - preživljavaju.

Preporuka uredništva