"Stepski vuk" i "Podnevna žena"

Njemački pisci rado pripovijedaju epski naširoko i filmski detaljno o svojim likovima, kako izgledaju, kako žive i misle te što im se događa. Prvenstveno Thomas Mann (1875.-1955.) u svom veličanstvenom romanu „Buddenbrookovi“ u kojem govori o raspadu jedne trgovačke obitelji iz Lübecka. Prema njegovim preciznim opisima mogla se u Lübecku opremiti spomen soba Heinricha i Thomasa Manna. Dok se romani Thomasa Manna, primjerice „Začarani brijeg“ i „Smrt u Veneciji“ bave propašću visoke građanske klase i krajem njihove epohe, kod Hermanna Hessea (1877.-1962.) sve se kreće oko patnji pojedinca građanskoga društva.

Pronalaženje samoga sebe i duševna patnja

Pronalaženje samoga sebe velika je tema njegova romana „Stepski vuk“ o samotnjaku koji se raspada u svom unutarnjem razdoru. Jednako kao i „Siddhartha“, bajkovita priča o religijskom otkriću samoga sebe, „Stepski je vuk“ do danas posebno primljen kod mladih. Za hippyje je to bila kultna knjiga, konačno i zbog toga što njezin junak konzumira i drogu.

Život u mnogim kulturama i jezicima

Na drugačiji način protiv građanskog društva pisao je Elias Canetti (1905.-1994.). Rođen u Bugarskoj, odrastao u Engleskoj, Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj, Canetti je, nakon što je emigrirao 1938., živio u Londonu. Bio je židov. O svom životu u različitim kulturama i jezicima pripovijeda u svojoj autobiografiji napisanoj u nekoliko svezaka.

O potrazi za samim sobom piše i Peter Handke (1942.). Svojim političkim kazališnim djelom „Vrijeđanje publike“ iz 1966. i pripovijetkom „Kratko pismo za dugo rastajanje“, suptilnom dramom o odnosima među ljudima iz 1972., osvojio je široku publiku. Međutim, obraćanjem na sahrani srbijanskoga vođe Slobodana Miloševića Handke je kao pisac u Njemačkoj izgubio dosta simpatija.

Tragovi nacionalsocijalizma i svjetskih ratova

Nacionalsocijalizam i rat, kao tema, provlače se kao crvena nit kroz noviju njemačku literaturu, od Güntera Grassa (1927.) preko Martina Walsera (1927.), Bernharda Schlinka (1944.) sve do Julije Franck (1970.). Pri tom autori prvenstveno govore o unutarnjem svijetu svojih likova: kako je tijek vremena obilježio njihov karakter i djelovanje, kako su se ljudi snalazili i postajali krivi.

Među prvima je 1959. bio Günter Grass sa svojim romanom punim nadrealnim slikama „Limeni bubanj“, o patuljku Oskaru Matzerathu, koji svijet odraslih promatra iz perspektive djeteta. Grass je time postao moralno mjerilo, ali da je i on sam kao mladić bio član SS-a, na vidjelo je izašlo tek njegovom knjigom „Dok ljuštim luk“.

Dok su stariji pisci osobno još bili suvremenici nacionalsocijalizma, mlađi pisci unose jedan novi ton u literaturu: Bernhard Schlink sa svojim romanom „Čitač“ o jednoj nepismenoj ženi i čuvarici iz koncentracijskog logora te Julia Franck knjigom „Podnevna žena“ u kojoj opisuje majku koja u zbjegu ostavlja svoje dijete. Oboje pripovijedaju neobične, potresne priče.

O totalnoj kulturi i perfekcionizmu

Za lucidno ophođenje s pričom predstavnik je Patrick Süskind (1949.), koji je svojim povijesnim romanom „Parfem“ postigao svjetski uspjeh, a opisuje čovjeka koji je u potrazi za perfektnim mirisom postao ubojica. O perfekciji u negativnom smislu govori i Elfriede Jelinek (1946.). Ta radikalna feministica bavi se kritikom društva. Njezini tekstovi i drame – „Pijanistica“, „Naslada“ i „Ulrike Maria Stuart“ – pripovijedaju kako funkcioniraju nasilje i rasizam, izopćavanje i mržnja prema ženama.

O velikom suverenitetu i perfekciji svjedoče romani Daniela Kehlmanna (1975.), vrlo nadarenog autora mlađe generacije, koji će jamačno doći u krug velikih pisaca. Obrazovan, zanatski verziran i maštovit pisac. Njegov roman „Mjerenje svijeta“ o dvama likovima njemačke povijesti, matematičaru Carlu Friedrichu Gaußu i prirodoslovcu Alexanderu von Humboltu postigao je iznenađujući uspjeh. On pokazuje da i jedna pametna knjiga može postati bestseller. Roman je to pun asocijacija i fine ironije.