Stariji građani u najsiromašnijoj zemlji Europe

Zbog trome administracije odlazak u mirovinu nije jednostavan. Nezir Aljić dugo je čekao rješenje za penziju jer mu je radni staž bio nepovezan. Konačno, za ukupno 41 godinu i 8 mjeseci radnog staža dobio je mirovinu od 234 KM. Njegovo bivše građevinsko poduzeće "Rad" više ne postoji, a za neisplaćene plaće Neziru duguje nekoliko tisuća KM. No, on nije jedini takav slučaj u BiH.

U BiH, najsiromašnijoj zemlji Europe, izjednačen je broj umirovljenika i zaposlenih. Mirovinski fondovi uzimaju kratkoročne kredite kako bi redovno isplatili mirovine. Pri tome, broj penzionera se svake godine povećava, a broj zaposlenih smanjuje. Stručnjaci tvrde da su jedina rješenja nove investicije i nova radna mjesta. Kako to postići u vremenu ekonomske i političke krize?

Mara Vuković (78) mirovinu od 220 KM zaradila je u bijeljinskoj prehrambenoj industriji, "Sava". Dobro zdravlje i bogato radno iskustvo omogućavaju joj da i dalje radi, obrađuje vrt i priprema zimnicu. Kaže da je navikla zaraditi svojim rukama, a novčano joj pomažu snaha i sin koji žive u Beogradu. O političarima bi rado svašta rekla, ali kaže da se ne isplati. Vjeruje da će doći bolje vrijeme.

Alija Musić (83) obrađuje pet hektara svoje zemlje u Gornjim njivama pored Janje. Pomažu mu sin, snaha i unuk. Alija nema mirovinu i kaže da mu i ne treba dok može hodati. "Ja živim kad se ovako oznojim, kad mogu raditi," kaže on. Čuva se od ljetnih vrućina a najveći problem mu je kako i kada na tropskim vrućinama zaliti ono što je zasijano i zasađeno.

Mirovinu od 365 KM zaradila je kao službenica u upravi bijeljinske bolnice. Već pet godina je u mirovini, a vrijeme najradije provodi u svojem vrtu u selu Brijesnica nadomak Bijeljine. Slobodanka Jović sama proizvodi povrće i voće, zdravu hranu za sebe i svoje najbliže i kaže da je ovladala skoro svim tajnama poljoprivrede. Još da zdravlje posluži, kaže, pa će svega biti.

Svakoga dana zaviri u kontejner ne bi li pronašla stari kruh za svoje kokoši. Ana ima mirovinu od 160 KM, naslijeđenu od pokojnog supruga Huse. To joj je jedini izvor prihoda, a novca treba za lijekove. Jedan sin je negdje u bijelom svijetu, a drugi je nakon prometne nesreće teški invalid i živi u FBiH. Nema joj tko pomoći, ali ona se ne da i čuva svoju kuću i imanje u centru Bijeljine.

Živi sama, bez ikakvih primanja, osim socijalne pomoći. Do ove godine ta pomoć iznosila je 40 KM. Novi zakon odredio je iznos socijalne pomoći u omjeru 20 posto od prosječne plaće, što iznosi 160 KM, koliko i najniža mirovina u bh entitetu Republike Srpske. Sve teže uspjeva raditi u svojem vrtu, a uvijek joj je dobrodošla pomoć humanitarnih organizacija.

Samo u Bijeljini je preko 200 korisnika Narodne kuhinje, koju financiraju gradska uprava, a pripomažu i humanitarne organizacije. Slično je u cijeloj BiH, gdje svakim danom raste broj onih kojima je potreban barem jedan besplatan obrok dnevno. Općine i gradovi jednokratnim novčanim pomoćima pronalaze načine da pomognu u nabavci ogrijeva i u liječenju - za sada, a ekonomska kriza sve je teža.

Kontejneri puni svega i svačega, ulice i dvorišta zgrada puni neispražnjenih kontejnera. Ekološka svijest je u povoju, a bijeda pušta korijenje na sve strane. U potrazi za sekundarnom sirovinom ili nečim što se može prodati na improviziranim "buvljacima", u kontejnere zaviruju i djeca i odrasli. Tužna slika bh. društva koje tone u sve veću socijalnu i moralnu bijedu.

U jednoj od bijeljinskih mahala godinama postoji "buvljak", popularno nazvan "Butik sagni se". Za mjesto gradska uprava naplaćuje 6 KM. Prodaje se sve i svašta, čak i "roba" iz kontejnera. Oni koji prodaju rabljene stvari dopremljene iz neke od europskih zemalja, bune se, jer im se kvari ugled. Mušterije, tvrde prodavači, dolaze iz svih slojeva društva. Naravno, osim iz onog najbogatijeg.