1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Stare cipele umjesto prave pomoći

Nakon vijesti o upravo šokantnim uvjetima izbjeglica koje su tek došle u Austriju, čitave kolone građana donose "pomoć". Ali usprkos dobroj volji, tek malo tko od njih shvaća što doista trebaju ti nevoljnici.

Christina Karafiat i njezina 15-godišnja kćer parkiraju svoj automobil pored turskog kulturnog centra u Traiskirchenu. Došle su iz 30-ak kilometara udaljenog Beča pomoći djelatnicima Caritasa u tom prihvatnom centru za izbjeglice. Sljedeća tri sata će sortirati robu koju su donirali građani i kasnije je podijeliti izbjeglicama. "Sramota je da jedna ovako bogata zemlja kao što je Austrija ovo ovdje nije mogla bolje organizirati", kaže.

A prizori koje je otkrio austrijski Amnesty International i odmah objavila i austrijska televizija o prihvatnom centru za izbjeglice u Traiskirchenu su šokantni. U instituciji koja je predviđena za oko 1.200 osoba nagurano je više od 3.000 nevoljnika. Zahodi su prljavi i začepljeni, tuširati se žene i muškarci moraju zajedno jer nema dovoljno kupaonica, opskrba je užasna. Bilo je slučajeva da su ljudi pali kroz prozor - teško je reći da li samovoljno ili zbog internih razmirica u tom "buretu baruta" kako je i novinar austrijske televizije opisao stanje. Jer tamo su izbjeglice iz mnogih zemalja - Afganistana, Iraka ili Sirije - a baš nitko "nema vremena" za njihove međusobne odnose i osjećaje.

Samo vidljivo teško bolesnim izbjeglicama se pruža barem nekakva liječnička njega, a s obzirom da nema dovoljno soba i kreveta, mnogi borave u šatorima. Njih im nije dala austrijska vlada, nego građani. I u tom šatorskom naselju u dvorištu doma vlada neviđena bijeda, a na kiši i vjetru ne spavaju samo pojedini muškarci nego čitave obitelji i to s malim bebama. Nedostaje praktično - svega.

Izbjeglice u Traiskirchenu

Stanje u izbjegličkom centru nije tek šokantno, ono je sramotno za Austriju i Europu

Kupaći kostimi i minice

Usprkos uglavnom nepovjerljivom odnosu Europljana i Austrijanaca prema izbjeglicama koje stižu na Stari kontinent, ljudi nisu "srca kamenoga". Nakon izvješća Amnestyja ljudi su počeli masovno dovoziti stvari za te nevoljnike. Ali Christini Karifiat i njezinim kolegicama u Caritasu je život time postao još teži.

Jer nakon poziva medija, organizacija i političkih stranaka pomoć stiže - ali od nje često nema velike koristi. Koordinatorica ovih žena u Caritasu je Astrid Resatz. Ona ljutito iz jedne vreće vadi crnu cipelu. Da, samo jednu cipelu, a i njoj je peta izglodana, na đonu je gotovo rupa, a vezice ispucane. "No oni koji traže azil ne trebaju iznošene stvari", kaže koordinatorica. Ovo nipošto nije iznimka: dolaze joj čitave vreće "pomoći" koja se sastoji od starih, zamašćenih plišanih igračaka, poderanih hlača ili ovako, pojedinačnih cipela.

Humanitarna pomoć Caritasa iz Austrije

Christina Karafiat i njezine kolegice prvo moraju pogledati može li se donirano uopće iskoristiti

Pred Centar stiže i kombi nove političke stranke u Austriji, stranke Neos. Iz ružičastog stranačkog kombija aktivisti u Caritas veselo donose pomoć koju su skupili, ali im osmjeh nestaje kad im Astrid Resatz objašnjava kako nitko ne treba vreću punu ženskih čizmica, ružičastih majica i kratkih haljina.

Čini se da nitko ne razmišlja o tome da izbjeglicama ne trebaju stvari poput kupaćih kostima ili večernjih haljina. "Ove izbjeglice ne nose isto što i mi", objašnjava humanitarka stranačkim aktivistima. "Njima trebaju tajice i dugačke haljine." Drugim riječima, sva ta "pomoć" će završiti na smetlištu.

Kaos pred izbjegličkim centrom

No, s kombijem je ipak stigla i pošiljka pelena i sredstava za osobnu higijenu i to se odmah stavlja na stranu da bi se proslijedilo izbjeglicama. Ali već sa šatorima je problem: Caritas ih ne može primiti jer ne može odgovarati gdje će oni biti postavljeni. Postoji samo jedno rješenje, kaže Astrid Resatz šefu te nove stranke Matthiasu Strolzu: da ih oni osobno predaju izbjeglicama "preko žice".

Prihvatilište za izbjeglice je zapravo samo nekoliko stotina metara udaljeno od te privremene ispostave Caritasa i tek tamo vlada kaos. Kombi stranke Neos nije ni blizu jedini: parkirana je čitava kolona kombija, kamiona i osobnih vozila, ali se baš nitko ne brine za organizaciju. Tako se skupina izbjeglica okupila oko jednog kamiona kako bi istovarila jednu kartonsku kutiju. Ali karton se raspao i čitava kiša banana stuštila se na pod. Neoštećeno voće se pokupilo, ali mnogo toga ostaje izgaženo na podu.

Traiskirchen

Izbjeglice svakako trebaju pomoć, ali pomoć nije tek kad darovatelji očiste svoje ormare i podrume od nepotrebnih stvari

Jedna obitelj kopa po nekoliko vreća s odjećom. Pronalazi vrećicu bombona i jednu lutku, ali ništa što bi se moglo obući. Vreće ostaju na podu dok obitelj odlazi prema drugom automobilu. Ibrahim Hamdoni ima 73 godine i stiže iz Alepa u Siriji. Dobio je jedan stari mobitel u plastičnoj vrećici, ali razmišlja što da sad učini. "Trebam moja, arapska slova i trebam internet", objašnjava. Želi tako stupiti u kontakt sa sinom koji je u Njemačkoj. On se, kaže, sigurno tamo već uspio snaći.

Niže na ulici stoji kutija s iznošenim muškim cipelama. Pored kartona u prašini leže igračke: nekoliko dijelova neke slagalice, jedna plastična tračnica i jedan crni autić bez kotača. Dva muškarca se prepiru, njihovi prijatelji ih pokušavaju smiriti.

Melanie Scherzer je donijela više šatora i vreća za spavanje i mnoštvo izbjeglica svakako želi biti među sretnicima koji će to dobiti. Donijela je i čitav niz pakovanja gazirane vode, ali to nitko ne želi. Jer, većina tih nesretnika nikad nije pila vodu "s mjehurićima". "To nismo znali", žali se Scherzer: "Uopće, nema nikakvog dogovora i savjetovanja."

Boce s vodom

Voda je u načelu dobra ideja, ali ne i gazirana

Izbjeglički centar - "to nije Austrija"

Anton Lojowski je član Gradskog vijeća Traiskirchena i promatra taj nered koji se prostire po ulici Otto Glöckel ispred prihvatnog centra. "Donacije su dobre", kaže nam, ali samo ako se ta pomoć i koordinira. Otkako je objavljeno izvješće Amnesty Internationala i otkako je počela ova poplava donacija, taj grad svakoga tjedna mora naručiti dva dodatna kontejnera za smeće u koja odlazi "pomoć" koju nitko ne treba.

Na drugoj strani ulice živi jedna starica koja se teško kreće sa svojom hodalicom prema ulaznim vratima svoje kuće. U njezinom malenom vrtu je trava uredno pokošena, cvijeće je podrezano, a betonska staza pometena. Ali upravo onaj karton s muškim cipelama stoji pred njezinom ogradom, a smeća ima posvuda. Ne želi reći svoje ime, ali već trideset godina živi preko puta izbjegličkog centra. Još nikad nije imala takve probleme.

"Ljudi sad jednostavno dolaze i bacaju oko sve svoje stare stvari", kaže nam sa suzama u očima. "Svakoga dana nekog plaćam da to počisti iz mog dvorišta jer ja to više ne mogu." Upravo u tom trenutku dolazi Muhamed. On je dragovoljni pomoćnik kod Caritasa. Vidi nevolju starice i odmah odnosi kutiju i njegov sadržaj u nedaleki kontejner za smeće. Obećava da će kasnije doći i počistiti sve ostalo i sretan je da može pomoći toj starici.

Zapravo, Muhamed je i sam izbjeglica i živi u tom centru za koji AI kaže da je ispod svakog ljudskog dostojanstva. Starica nam objašnjava: "Taj centar, to nije Austrija. Ali ovakvi ljubazni ljudi, oni jesu Austrija i zato sam sretna da sam ovdje."

Preporuka uredništva