1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Srpskohrvatski ili hrvatski? - Ni njemački slavisti nisu složni

Srpskohrvatski ili hrvatski, srpski, od devedesetih godina i bosanski/bošnjački, a od nedavno i crnogorski? Stručnjaci lingvisti, domaći i strani, po tom su pitanju različitih gledišta. Ni njemački slavisti nisu složni.

Pravopis srpskohrvatskog jezika

Na institutima za slavistiku na inozemnim sveučilištima, katedre za južnoslavenske jezike različito se nazivaju. U Njemačkoj se npr. upotrebaljva cijeli niz varijacija: bosanski-hrvatski-srpski, bosanski/hrvatski/srpski, hrvatski i srpski, srpski/hrvatski, srpskohrvatski... popis još daleko nije gotov.

Na Sveučilištu u Hamburgu odlučili su se za "srpskohrvatski". To je verzija naziva koji se na više od dvadeset njemačkih sveučilišta na kojima postoje lektorati za južnoslavenske jezike, koristi još samo u Bochumu te u Trieru, u kojem je katedra za "srpskohrvatski ili hrvatski-srpski".

Zašto srpskohrvatski?

Dr. Bernhard Brehmer od 2006. na hamburškom Sveučilištu predaje slavensku lingvistiku, spezijalizacija su mu poljska i srpskohrvatska lingvistika. On na pitanje ima li različitih struja među njemačkim lingvistima, kad se radi o definiranju hrvatskog, srpskog, bosanskog ili crnogorskog jezika odgovara: "Tu se radi o dva pitanja. Prvo, radli li se kod ova četiri službena jezika o lingvistički samostalnim jezicima ili ne, onda među kolegama tu u Njemačkoj vlada relativno veliki konsenzus da se ne radi o lingvistički samostalnim sustavima. Radi se o policentričnom jeziku, znači o jeziku koji postoji u više nacionalih varijanti što nije tako rijetka pojava."

Bernhard Brehmer

Bernhard Brehmer

"Drugo se pitanje više tiče naziva jezika, kako nazivamo taj policentrični jezik. Tu ima različitih stajališta. Mi u Hamburgu ustrajemo na tome da se radi o jednom lingvističkom sustavu i držimo se starog naziva - srpskohrvatski. Naravno i zbog nedostatka boljeg zajedničkog termina. Proteklih je godina bilo različitih prijedloga koji su bili manje ili više uspješni: „zapadnobalkanski“, „srednje južnoslavenski“, ali to sve nije bilo zadovoljavajuće. Meni bi se osobno svidjelo „standardni štokavski“, jer je standardni štokavski temelj sva ova četiri jezika. Ali mi tu nismo u većini, mi s hamburškog sveučilišta. Većina instituta za slavistiku je u međuvremenu prihvatila, u skladu s pravnoformalnim statusom tih jezika, nazive: „Bosnisch, Kroatisch, Serbisch“. Do sada još nisam čuo da je neki institut uključio i crnogorski“, kaže Bernhard Brehemr.

Na Sveučilištu u Göttingenu studenti uče "bosanski, hrvatski, srpski“. Dr. Reinhard Lauer, umirovljeni je profesor slavenske filologije na tom Sveučilištu. "Ustrajanje na srpskohrvatskom konstrukcija je izvana koja dolazi od slavista iz inozemstva“, tvrdi Reinhard Lauer.

" Srpskohrvatski ne postoji! "

"Ima li više znanstvenika koji misle na jedan ili drugi način ne mogu vam reći, jer nismo proveli anketu o tome. Ali postoji saznanje među različitim slavistima u Njemačkoj koji jednostavno znaju da se u staroj Jugoslaviji i u njenim zemljama sljednicama nije govorilo srpskohrvatski. Srbi kažu da govore srpski, Hrvati da govore hrvatski, Bosanci da govore bosanski. Pa i u Srbiji bi bilo smiješno da neka majka svom djetetu umjesto 'Razumeš ti srpski!', ozbiljno kaže 'Razumeš ti srpskohrvatski!'”, kaže Reinhard Lauer i dodaje:

Reinhard Lauer

Reinhard Lauer

"Navest ću vam svoj vlastiti primjer. Ja sam pedesetih godina studirao u Beogradu. Godinu dana. I tada sam govorio čisti srpski. Nakon nekog vremena sam došao u Zagreb kao lektor. Kad sam razgovarao s Hrvatima, naravno da su me razumjeli. Ali kad su oni govorili, meni je bilo potpuno jasno da moram naučiti jedan potpuno novi jezik, ako želim govoriti kao Hrvati. To je ono o čemu govorim kad kažem da inozemni slavisti koji nisu naučili oba jezika nego govore ili jedan ili drugi jezik često ovu razliku ne vide. Sigurno je da postoje jako, jako velike sličnosti kad se radi o tim jezicima. Ali ima i sasvim značajnih razlika. Na fonetskoj, gramatičkoj, leksičkoj razini. Posvuda ima izuzetnih razlika i ako ih zamijenite, onda ne govorite ni hrvatski ni srpski nego jednu mješavinu koja u stvarnosti ne postoji.”

Lingvisti ne spore da postoje razlike između srpskog i hrvatskog, no imaju različita mišljenja o tome smatraju li te razlike dovoljno velikima da bi se radilo o različitim jezicima. Branko Tošović je šef katedre za lingvistiku na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Grazu. On objašnjava kako je u lingvistici ova problematika predmet izučavanja više lingvističkih disciplina: tipološke, genealoške , sistemske, teorije standardnih jezika, sociolingvistike, psiholingvistike, opće lingvistike, teorije prevođenja, učenja jezika… Potom na red dolaze različiti kriteriji: porijeklo jezika, dijalektalna osnovica, gramatički sustavi, međusobna razumljivost, korisnost učenja, pismo, izgovor... Hijerarhija ovih kriterija može se napraviti tek ako se prije dogovori u kojoj se od disciplina sučeljavaju zadani jezici, objašnjava Branko Tošović. “Znate, u ovim raspravama se obično uzima kriterij koji je za vas važan, zanimljiv i koji dokazuje vašu tezu. Manje se radi o tome da se prvo dogovorimo na kojoj razini i u okviru koje discipline raspravljamo.” Tošović zastupa tezu da se radi o jednom jeziku, međutim također ističe: “Ali treba imati u vidu da se ovi odnosi prebacuju na još jednu disciplinu, a to je teorija standardnih jezika. Tu već ne možemo ignorirati činjenicu da tipološki jezik ima četiri norme: sada postoje hrvatska, crnogorska, bosanska i srpska. U formi pravopisa, rječnika i gramatika. Ne možemo sporiti o tome da postoje različiti rječnici i gramatike. Druga je stvar koliko su u njima razlike izražene i koliko su bitne za međusobnu komunikaciju.”

Na sljedećoj stranici: Što bi rekao Krleža?

Preporuka uredništva