Srebrenica na berlinskoj pozornici

"Zajednički nam je bio osjećaj kozmičke usamljenosti. Svi smo bili osuđeni na smrt“. To su riječi koje mladi sarajevski glumac Adi Hrustemović izgovara na početku predstave Erwartung/Nada, premijerno izvedene u četvrtak (11.7.), na osamnaestu obljetnicu početka masakra u Srebrenici. Odjeveni u kombinezone koje inače nose ljudi koji iskapaju leševe iz masovnih grobnica, četiri glumca suočavaju publiku s užasnim događajima iz srpnja 1995. Godine. Nakon toga slijedi kratak prikaz povijesti Bosne i Hercegovine, izvikuje se koliko je granata palo na Sarajevu, koliko je mjeseci grad bio pod opsadom, koliko je ljudi pri tom ubijeno, a na platnu se pojavljuju Radovan Karadžić sa svojim morbidnim najavljivanjem pakla u BiH i nestanka muslimanskog naroda, a potom Ratko Mladić koji srpskom narodu poklanja „srpsku Srebrenicu“.

"Kako sam i sama izbjegla, uvijek sam imala osjećaj da moram pogledati u to što se dogodilo, zbog čega je moj život takav kakav jest? Nakon toga sam naišla na Schönbergovu operu, pa tekst 'Razglednica iz groba' Emira Suljagića. Kasnije je dolazilo sve više priča svjedoka tih događaja, uključujući i one iz suda u Den Haagu. Vrlo je važna knjiga Jadranke Cigelj 'Apartman 102', koja govori o koncentracijskom logoru Omarska. Pitanje koja ona postavlja je – smijem li govoriti o tome što sam doživjela? Ja sam imala sreću da je naš autobus prošao, ali žene koje su svjedočile kako su ih izvlačili iz autobusa bile su moje godište. Dakle, bilo je to i susretanje sa samom sobom“. Ovim riječima tridesetpetogodišnja redateljica Jasmina Hadžiahmetović opisuje kako je nastajala predstava koja će se još dva dana izvoditi u berlinskom umjetničkom centru Radialsystem V. S jedne strane, kaže, riječ je o vrsti dokumentacije, pokušaju da se njemačkoj publici približe ti događaji koje, dodaje, ljudima iz inozemstva, koji su to gledali na televiziji, nije lako razumjeti. Inače, Hadžiahmetović već više od deset godina radi kao asistentica režije, posljednje dvije godine isključivo kao redateljica te je postavila više djela u operi grada Hallea i Konstanzu, dok je u studenom očekuje premijera njezine sljedeće predstave u Zürichu.

Sablasno finale

Iz mrtvačkih vreća izlaze osmrtnice koje se potom lijepe na platno, naglas se čitaju pisma zatočenih u enklavi. Tužitelj haaškog suda gotovo isljedničkim, bezosjećajnim glasom ispituje žrtve – simbolički zarobljene u kutijama u kojima se nemoćno, očajnički, gotovo groteskno trgaju - kako su se osjećale i što su preživjele. Jedna žena govori o paklu svakodnevnog silovanja, druga, majka, opisuje posljednji razgovor sa svojim četrnaestogodišnjim sinom, u šumi pored Potočara, dok ga pripadnici Vojske Republike Srpske odvode zajedno s ostalim muškarcima koji će biti ubijeni. „Vidio sam tijela, ruke i noge, tamo gdje sam htio vode uzeti“, govori starac. Erwartung/Nada mučna je predstava, ali takva je i stvarnost o kojoj govori. Jer, „stari svijet je bio izgubljen“ u tom bosanskom gradiću, točnije rečeno, uništen, za što odgovornost snosi i Zapad, pred čijim se očima – kako je rekla Cigelj u diskusiji nakon predstave – genocid dogodio. Pri kraju komada prikazuje se čitava kronologija NATO-ovog odbijanja da bombardira položaje VRS-a. „Stoji li iza ovoga Jasuši Akaši, Butros Gali ili neko drugi?“ poručuje glas preko radija. Nakon toga – finale: sopranistica Christiane Iven izvodi Erwartung, jednočinsku Schönbergovu monodramu. U originalnom djelu, duboko uznemirana žena hoda šumom u potrazi za svojim ljubavnikom, konačno, nalazi njegovo mrtvo tijelo. Zove upomoć, no nitko ne odgovara. Na kraju, odluta u noć. U predstavi sopranistica Christiane Iven traži po mrtvačkim vrećama, što djelo austrijskog kompozitora stavlja u novi kontekst i daje mu posve drugačiji smisao; zajedno s njegovom atonalnom, ekspresionističkom glazbom, ukupni dojam – sablasan.

Imamo odgovornost prema sadašnjim ratovima

„Pokušali smo ostvariti odmak od događaja i emocija, da ne upadnemo u patetiku. Recimo, kada ta majka priča o svome sinu, kako da to prikažeš? Ne možete to izravno plakatirati, postaviti u čitavoj emociji. Više se radi o tome da približiš to gledatelju, govori redateljica. U predstavi se inače koristi i sevdah, tako da je riječ o pravom interkulturalnom kolažu.

Lijepljenje osmrtnica s imenima te projiciranje imena ubijenih na platno ima važno ulogu, kaže nam Hrustemović. Naime, ubijeni su uglavnom samo brojka, odnosno – statistika, osam i pol hiljada mrtvih. „Ne znamo ništa o tim ljudima, tko su i kakve su im historije. Znamo samo njihov, svima podjednak, kraj. Zato su i ta pisma tu, da se ubijene humanizira, da im se daju imena, da se publika prozove i da se zapita, kako su oni koji sada sjede i to gledaju tada reagirali na te događaje? To je uloga nas četvorice, koji smo zapravo pripovjedači“, kaže glumac. Projekt Erwartung/ Nada apelira na gledatelje i da budu svjesniji stvarnosti oko sebe, da se ne uljuljkaju u dobar život kojim žive, jer, dodaju naši sugovornici, upravo u ovom trenutku, u Siriji ili negdje drugdje neke se ljude ubija, i svi prema tome imamo odgovornost. Cigelj, jedna od trideset i sedam žena zatočenih i mučenih u Omarskoj – pet ih nije preživjelo – odlučila je govoriti o tome što je doživjela, i to već krajem 1992. godine. Kako je istaknula nakon izvedbe, upravo zahvaljujući njenom svjedočenju uhapšen je ratni zločinac Duško Tadić, njemačka i svjetska javnost upoznate su s užasom rata u BiH, a po prvi puta je silovanje definirano kao ratni zločin. „To je razlika – šutjeti, ili govoriti“, poručila je Cigelj.

Kako nastaviti zajednički život?

Pitanje koje predstava postavlja je i – kako nastaviti život nakon svega što se dogodilo, da je li moguće zajedno živjeti? „Upravo to su nas pitali i njemački članovi ekipe. Zato se, uz pomoć Zaklade Heinrich Böll, nakon svake izvedbe organizirju diskusije na kojima sudjeluju povjesničari, aktivisti i druge osobe iz javnog života BiH i Srbije, među njima režiser Nihad Kreševljaković, ali imamo i osobu iz Republike Srpske, jer i na toj strani ima osoba koje hoće zajednički put, da se nešto promjeni. Ja se nadam, da će nas uskoro pozvati neko hrabro kazalište iz Srbije da izvedemo predstavu“, zaključuje redateljica.