1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Srbija: Zaboravljeni lov na ljude

Prisilne mobilizacije u Srbiji do danas su tabu u društvu koje je ionako puno "zabranjenih" tema iz ratnih 1990-ih. Malo je onih koji su tužili državu i dobili skromnu odštetu. Većini je ostala samo teška trauma.

Godina je bila 1995. Proljeće i ljeto. Nakon akcije "Bljesak" koju je Hrvatska vojska provela u zapadnoj Slavoniji i prvih velikih kolona izbjeglih krajiških Srba, Srbija je na svom teritoriju započela prisilnu mobilizaciju izbjeglica, čime je prekršila brojne međunarodne konvencije i domaće zakone.

Prisilne mobilizacije trajale su mjesecima, a samo mali broj ljudi odvažio se kasnije tužiti državu da bi na kraju dobio skromnu odštetu za pretrpljenu torturu. Neki od prisilno mobiliziranih s ratišta se nisu nikada vratili, nekima od njih se ni do danas ne zna za grob. Oni koji su preživjeli imaju traumu za čitav život. Krivično djelo koje je počinila Srbija u međuvremenu je zastarjelo.

Vojvođanski građanski centar, nevladina organizacija iz Novog Sada koju čine mladi ljudi, pokušala je uhvatiti se u koštac s tom tabu temom u Srbiji, jednom u brojnih vezanih za ratne devedesete i za proces suočavanja s mračnom i krvavom prošlošću.

Ukradena sloboda

Željko Stanetić (u sredini) i Vojvođanski građanski centar pokušavaju rasvijetliti mračnu prošlost

Vojvođanski građanski centar pokušava rasvijetliti mračnu prošlost

Kroz projekt "Ukradena sloboda" Vojvođanski građanski centar započeo je seriju intervjua sa žrtvama prinudnih mobilizacija i njihovom najbližom rodbinom. Osim izjava svedoka, u tijeku je i prikupljanje medijskih članaka, izvještaja, audio i video-priloga o toj temi.

"Oni koji su bili prisilno mobilizirani nisu priznati kao žrtve, niti je država Srbija učinila bilo što u cilju priznavanja njihove patnje", kaže za DW direktor Vojvođanskog građanskog centra Željko Stanetić.

Mnogi od onih koji su prisilno mobilizirani 1995. godine poslani su u takozvane pripremne i trening-kampove gdje su bili mučeni i podvrgnuti različitim oblicima psihičke i fizičke torture. Nakon toga su ih slali na ratišta...

Lov na ljude započeo je uz hajku državnih ratnohuškačkih medija koji su izbjeglice označavali kao kriminalce i izdajnike. Policija ih je, na očigled javnosti, odvodila iz tramvaja, autobusa, s naplatnih rampi, tijekom prometnih kontrola, iz studentskih domova, pa čak i s proslava mature. Vojvođanski građanski centar ustupio nam je neka od svjedočenja žrtava prisilnih mobilizacija, čije dijelove donosimo.

Srbijanske izbjeglice 1995. - iz jednog pakla u drugi

Srbijanske izbjeglice 1995. - iz jednog pakla u drugi

"Za tvoju glavu mi imamo po 50 maraka..."

Stojan G. je u Srbiju, u Rumu, došao iz Bilišana kod Obrovca 10. kolovoza 1995. godine nakon akcije "Oluja": "Otišao sam se prijaviti u Crveni križ u Rumi 15. kolovoza 1995. oko 10 ujutro. Već u dva sata popodne su mi u kuću došla dva policajca. Rekli su mi da pođem na informativni razgovor, kaže: 'Ima da pođeš sad s nama, za tvoju glavu mi imamo po 50 maraka'. Odvezli su me prvo u Sremsku Mitrovicu pa su nas potom odvezli u Erdut, u kamp kod Arkana. Oko ponoći smo tamo stigli. Čim smo stigli u Erdut, odmah su nas ošišali, dali nam uniforme, uzeli nam nakit i tko je što imao vrijedno kod sebe. Stave sve u vreću i kažu: 'Ovo ste nam vi dali, nismo mi uzeli'. […] Bio sam pet dana u Erdutu i onda su nas prebacili od Sarvaša k Osijeku u kuću neku, kod pruge. Prvo deset dana nismo išli na front, onda su nas poslali na prvu liniju. Tamo je bio general I. koji nas je vrijeđao, govorio nam da smo 'pobegulje' i druge takve stvari. I zapovjednik M. nam je rekao da nas sve treba pobiti, da za drugo i nismo..."

Stevan M. je u Srbiju, u Inđiju, došao 11. kolovoza 1995, također poslije "Oluje": "26. kolovoza 1995. zaustavila nas je u Inđiji prometna policija. Kad su nas zaustavili, ćaća, brat i ja smo bili u autu. Rekoše nam: 'Jedan ide, koji će?' Ćaća je bio već stariji, brat je imao obitelj, pa sam odabrao da idem ja... Odveli su nas u Sremsku Mitrovicu u Vatrogasni dom, a iz Mitrovice u Erdut. Nisu nam rekli gdje idemo. […] U Erdutu nas je bilo more ljudi, oko 5.000 je bilo kad smo stigli tamo, bar su tako govorili. Brzo su oni to rješavali. Budemo par dana, pa dolaze drugi. […] Nas su na ratište rasporedili kao dobrovoljce, govorili su: 'Vi ste dobrovoljci'."

"Gdje je bio kamp Arkanov, tu je bilo zlo"

Miroslav J. također je u Srbiju došao poslije "Oluje", iz sela Grab kod Gračaca u selo Jaša Tomić u Vojvodini: "Nakon tri, četiri dana došla je policija da nas hapsi. Staro i nejako započelo je s kuknjavom, pa su otišli. Mislili smo da su odustali. Došli su ponovo sutradan i pohapsili nas pod punom ratnom opremom. Policija nas je hapsila i svaki je policajac po uhapšenom izbjeglici imao 1.000 dinara viška na plaću. Znači, uhapsi nas deset, ima 10.000 dinara na plaći viška. U Jaši Tomiću su nas priveli i vozili su nas u Zrenjanin u SUP, odmah kod autobusne stanice. Tamo su čekali dok nas nakupe pun autobus, da ne bi autobus išao prazan. Kad napune pun autobus, vozili su nas za Erdut. Kad je policija nas hapsila, kad vidiš tu djecu kako vrište, izgubiš se. Nismo mi ni znali kud idemo. Kao čitava vječnost je trajalo, nikako doći. Stalno sam mislio na svoje dvoje male djece, a njihov plač mi je odzvanjao u ušima […] Kad smo došli u Erdut, gdje je bio kamp Arkanov, tu je bilo zlo. Ta tortura, pa maltretiranje, psovke, pa nam govorili: 'Izdali ste državu', pa nas tukli. Odmah je tu nastalo šišanje do gole glave, batinanje. Došao si iz jednog zla, a kud ideš, ne znaš..."

Racija na maturalnoj večeri

Milena Ć. bila je svjedokinja prisilne mobilizacije na maturalcu: "Čini mi se da su dvije osobe bile uniformirane, sve s puškom ili mitraljezom. Znam da je to djelovalo prilično strašno. […] Profesori su ih pokušali odvratiti od toga: 'Pa pustite ih makar da se završi maturalna večer'. 'Ne!', ovi su bili izričiti. Onda su ih valjda vodili kući da samo uzmu najosnovnije stvari. Roditelji isto nisu imali pojma..."

Konferencija na temu prisilnih mobilizacija u Srbiji

Važne priče iz prošlosti moraju biti ispričane

Tog proljeća i ljeta bilo je dovoljno da vam u osobonoj karti piše da ste rođeni u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Događale su se i nevjerojatne situacije: da su žrtve prinudnih mobilizacija bili i ljudi koji su sasvim slučajno rođeni u susjednim državama, a čitav su život proveli u Srbiji. "Sve to su vrlo važne priče, koje će se kad-tad ticati i mladih u regiji, ukoliko ne budemo razgovarali o tome", zaključuje Željko Stanetić iz Vojvođanskog građanskog centra.