Srbija: krivica pod tepihom (mrtvog) zakona

"Kod nas je sve moguće. Taj zakon je doista glasovit po tome da je donesen, ali se nikada nije primjenjivao“, konstatira Zoran Ivošević, bivši sudac Vrhovnog suda Srbije i član radne grupe koja je, nakon pada Miloševićevog režima, izradila nacrt Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava.

Njime se zapravo trebala "pročistiti" državna struktura Srbije - zato se u Srbiji i taj zakon obično naziva Zakon o lustraciji (od latinskog lustratio - pročišćenje), što već u donošenju mnogima nije odgovaralo. Zato je i u sam zakon unesen svojevrsni "osigurač" - naime rok važenja od deset godina.

Ovog tjedna, točnije 11. 6. je taj rok istekao i drugim riječima, zakon je prestao važiti a da zapravo uopće nije bio provođen.

Najmrtviji od svih živih zakona

Profesor prava Vladimir Vodinelić smatra kako je to čitavo vrijeme bio "najmrtviji“ od svih živih zakona, jer nije dobio niti trenutka priliku da uopće bude proveden. "Nije to uobičajena pojava, jer zakoni se ne donose da ne bi bili provedeni. Ali ovaj je očigledno bio rezultat političkog kompromisa. Može se reći da je bio grešno začet pa nije ni čudo što je onda ovako i završio“, smatra Vodinelić.

Tako nikada nije do kraja bila formirana niti Komisija za lustraciju pri Skupštini Srbije koja je trebala utvrditi, da li su nekadašnji javni dužnosnici sudjelovali u kršenju ljudskih prava, Također, taj zakon je predviđao da nitko ne može biti kandidat za neki javni položaj, a da prije toga ta komisija ne utvrdi kako on nije kršio ljudska prava u prošlosti.

Zoran Ivošević smatra da je to je bila prilika za suočavanje sa vlastitom prošlošću. „Da je taj zakon ikad bio primijenjen, vjerojatno neki dužnosnici koji su sada u samom vrhu državne vlasti, to ne bi mogli biti. Mislim da je osnovni razlog zašto zakon nije primijenjen – politička volja. Nije bilo političke volje da se taj zakon provede“, smatra Ivošević.

Političari - ali i suci!

Ivošević ukazuje kako se posljedice neprovođenja tog zakona itekako osjećaju i u pravosuđu u Srbiji. Jer, i suci su javni dužnosnici koji su obuhvaćeni Zakonom o lustraciji, baš kao što su i članovi vlade i zastupnici parlamenta. Prema njegovim riječima, u sudstvu Srbije je itekako bilo onih koji su kršili ljudska prava i koji su mogli biti "pročišćeni" - ali nisu.

Utoliko Ivošević smatra kako je propuštena prilika da se nakon donošenja novog Ustava Srbije 2006. godine organizira reizbor sudaca i osigura nezavisnost sudske vlasti. „Tako da je bilo slučajeva da ponovno budu izabrani i oni koji su sudjelovali u izbornim krađama u vrijeme Miloševićevog režima, oni koji su bili u sukobu interesa, baš kao i oni koji su ugađali dnevnoj politici. S druge strane, oni koji bi zaslužili da budu izabrani – nisu bili birani, konstatira Ivošević.

Što smo ikad saznali o dužnosnicima?

Profesor Vodinelić podsjeća kako u Srbiji nikada nisu otvoreni niti arhivi tajnih službi, ili - kako ih on zove - do otvaranja "dosjea političke policije", pa je tako propuštena i ta prilika da se društvo suoči sa samim sobom, baš kao i u slučaju Zakona o lustraciji. „Da se političkom biračkom tijelu pruži prilika saznati, tko se preporučuje za javne dužnosti. Obzirom  da toga nije bilo, na pozornici su i dalje oni koji su mogli doći pod udar tog zakona. Ukratko, mi kao birači nikada nismo do kraja mogli znati, tko je taj kome smo odlučili dati svoj glas", smatra Vodinelić.

Sve u svemu, Srbija je izgleda propustila i ovu priliku suočavanja sa svojom nedavnom prošlošću. Tu se može postaviti pitanje, kakvu poruku to ostavlja budućim generacijama? Da li se zaista isplati kršiti ljudska prava i ne provoditi zakone?