1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Srbija i Albanija: Sto godina tišine

Albanski premijer Rama je rekao da je neovisnost Kosova gotova stvar. Srbijanski premijer Vučić je to nazvao provokacijom. Dva premijera ne bi trebala razgovarati o Kosovu nego s Kosovom, smatra Dragoslav Dedović.

Što je povijesno u susretu srbijanskog predsjednika vlade Aleksandra Vučića i albanskog predsjednika vlade Edija Rame? Povijesno je povijesno zakašnjenje od skoro cijelog stoljeća. Njih dvojica su prvi demokratski izabrani predstavnici dva naroda koji su se odlučili na bilateralni susret. Beograd i Tirana su na dva sata leta od Bruxellesa ili Berlina, ali se međusobna politička i emotivna udaljenost tih destinacija mjeri svjetlosnim godinama. Srdačno rukovanje s nekim koga promatraš kao solidnog neprijatelja i ponešto balkanskog šepurenja jest bolje nego ništa. I bolje ikad nego nikad. Ali ovaj susret neće riješiti nagomilane probleme. Dobro bi bilo da su ih dvojica političara makar javno nabrojala. Ali ni to nije išlo bez verbalnog koškanja.

Rama se postavio kao advokat kosovske neovisnosti. Vučić je to nazvao provokacijom. Tako je Priština bila u ulozi mlade koju hoće dva udvarača. Ona se može veseliti jer za njom žudi i bivši muž koji ju je maltretirao i nesuđeni ljubavnik s kojim se neće spojiti i za kojeg će je zauvijek vezati samo platonska ljubav. Tako da je Priština izgleda puna seksepila, mada se radi o najsiromašnijem području Europe.

Dragoslav Dedović

Dragoslav Dedović

I Beograd i Tirana ponavljaju istu formula koju Bruxelles rado sluša: poštujemo nepromjenjivost granica! S time što Srbija smatra da graniči s Albanijom, a Albanija smatra da graniči s Kosovom.

Velikodržavni snovi

Građani koji su izabrali ovu dvojicu političara iskreniji su od svojih političara. Oni uz piće u kavani nagađaju kakve bi bile velikosrpske ili velikoalbanske granice. Znači, postoji, nakon skoro jednostoljetne smetnje na vezama, jedna službena i jedna neslužbena težnja Srba i Albanaca. Službena težnja je svima vidljiva: obje zemlje hoće postati članice Europske unije i ta racionalna politika je uvjetovana briselskim dubokim džepom. Nevidljivi dio priče je intiman i emotivan. Mnogi Srbi kao i mnogi Albanci rado bi živjeli u državi koja okuplja sve njihove sunarodnjake.

Ipak, postoji i razlika. Velikosrpsko ujedinjenje se povijesno potrošilo i od te ideje je beogradska politička klasa odustala još krajem prošlog stoljeća pod vojnim i političkim pritiskom Zapada. Jedina država u kojoj su skoro svi Srbi bili okupljeni zvala se Jugoslavija. Čak i kada netko pokušava obnoviti svesrpsku agendu, to sliči ili na sanjarenje ili na posttraumatske tikove, a ne na ozbiljnu politiku. Srbija nema više privrednog i političkog prostora za skupe snove.

Albanija je u nešto delikatnijoj situaciji. Iako su rijetke albanske stranke koje se zalažu za velikoalbansku ideju, čežnja za nekom vrstom državnog nacionalnog jedinstva je prisutna u glavama i srcima mnogih Albanaca i izvan Albanije – na Kosovu, u Makedoniji, Crnoj Gori i Grčkoj. Ipak, to je za sad tek osnova za populističke parole ponekog političara, ali ne i za solidnu politiku. Pogrešno bi bilo da se iz priznanja kosovske neovisnosti u zapadnim prijestolnicama, zasnovane na političkom i medijskom statusu žrtve kosovskih Albanaca, izvuče zaključak da će uslijediti podrške za bilo kakvu velikoalbansku avanturu.

Ipak, ako EU izgubi svoju privlačnost, probudit će se i velikodržavni snovi malih naroda. Naime, etnički nacionalizam je poput vjerske isključivosti: kada se sudare dva zahtjeva za apsolutnim važenjem, koji samo za sebe smatraju da su apsolutno u pravu, nema dijaloga. Zato bi dva premijera već prilikom sljedećeg „povijesnog susreta“ mogla makar malo smanjiti povijesno zakašnjenje, potpisujući opsežan strateški ugovor o prijateljstvu. I ne bi trebalo da razgovaraju o Kosovu, nego s Kosovom.

Preporuka uredništva