1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Sportom protiv ratnih trauma

Izvorno su Paraolimpijske igre utemeljene kao sportska smotra za ratne invalide. S vremenom se njihov karakter promijenio, ali i danas se u redovima mnogih reprezentacija mogu naći invalidi iz nedavnih ratnih sukoba.

LONDON, ENGLAND - AUGUST 31: James Rutikanga of Rwanda and teammate Emile Vuningabo block a ball by Anderson Ribas of Brazil during the Men's Sitting Volleyball Preliminaries Pool B match between Brazil and Rwanda on day 2 of the London 2012 Paralympic Games at ExCel on August 31, 2012 in London, England. (Photo by Dennis Grombkowski/Getty Images)

Paralympics Sitzvolleyball Ruanda gegen Brasilien Archiv 31.08.2012

Kada Dominiquea Bizimanu pitaju je li Tutsi ili Hutu, smrkne se njegovo inače veselo lice. "Za moju djecu sam ja Ruanđanin", kaže: "Mi se više ne dijelimo na Tutsije i Hutue. Mi smo jedan narod, govorimo isti jezik, imamo istu kulturu." 36-godišnji Bizimana je šef Paraolimpijskog odbora svoje zemlje i najstariji član ruandske reprezentacije u sjedećoj odbojci. Ona nije doduše osvojila niti jedan set u Londonu, ali ipak se može smatrati jednim od velikih moralnih pobjednika ovih igara za Paraolimpijce. U njoj su, naime, 20-ak godina nakon teškog masakra koji su Hutui izvršili nad Tutsijima, zajedno nastupili pripadnici obje - nekada zaraćene - etničke skupine. Bizimana, kojemu je jedna nagazna mina odnijela nogu, je Tutsi. On za sukob u svojoj zemlji nikada ne kaže "građanski rat" već "ono što se dogodilo". "Izgubio sam svoju lijevu nogu, bio sam vojnik i izbjeglica", tužno priča. Njegov najbolji prijatelj u momčadi je danas Jean Rukonda - Hutu koji se borio na protivničkoj strani. 1994. godine su pripadnici Hutua u 100 dana poubijali tri-četvrtine manjinskih Tutsija - pritom je poginulo oko milijun ljudi.

Lubanje, osobni dokumenti - svjedočanstva o zločinu počinjenom 1994. godine

Lubanje, osobni dokumenti - svjedočanstva o zločinu počinjenom 1994. godine

Superzvijezde i veleposlanici svoje zemlje

Ruandski odbojkaši-paraolimpijci nisu osvojili samo srca gledatelja u Londonu već su postali i zvijezde u vlastitoj zemlji. "Svatko tko je u Ruandi imao mogućnost za to gledao je Paraolimpijske igre. Ove igre su za nas i bez osvojene medalje bile raj na zemlji. I sada slovimo kao superzvijezde", priča Bizimana: "Mi smo ovdje bili sportaši, ali prije svega i veleposlanici, model za suradnju ljudi u Ruandi. Mnogi ljudi ne znaju ništa o Ruandi. Oni misle da tamo još vladaju prilike kao 1994. Ali mi smo danas zemlja koja živi u jedinstvu i to jedna od najsigurnijih u Africi."

Ruandski odbojkaši došli su na Paraolimpijske igre u Londonu s još jednim ciljem: da poprave položaj osoba s invaliditetom u svojoj domovini. U Ruandi živi više stotina tisuća ljudi koji su u ratnim sukobima izgubili ekstremitete.

Invalidi u Ruandi su u puno težem položaju nego u Njemačkoj ili drugim zapadnoeuropskim zemljama. Vjeruje se da još ima roditelja koji ubijaju novorođenčad kada shvate da su hendikepirana. Ima još i škola koje ne žele primiti djecu s invaliditetom. Paraolimpijski odbor Ruande želi ljude s nekom vrstom hendikepa učiniti vidljivijima i već sada su impulse tog koncepta preuzele i susjedne zemlje: Uganda, Burundi i Demokratska Republika Kongo.

Ratni veterani treniraju u dvorani u Kigaliju

Ratni veterani treniraju u dvorani u Kigaliju

Veterani iz Iraka, Afganistana, s Balkana...

Paraolimpijske igre su utemeljene kao sportska smotra za ratne invalide. Nakon Drugog svjetskog rata vojnici koji su se vratili s fronte sportom su jačali svoj imunološki sustav i samopouzdanje. Posljednjih godina Paraolimpijske igre se sve više vraćaju svojim korijenima. Sve češće na njima nastupaju invalidi koji su to postali u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, Iraku, Afganistanu. U reprezentaciji SAD-a je na igrama u Londonu 20 nekadašnjih vojnika ranjenih u Afganistanu i Iraku. Velika Britanija je na Igre poslala osam bivših vojnika. U obje zemlje postoje skupi poticajni programi koji se realiziraju u suradnji s udrugama ratnih veterana. U Ruandi pak postoje samo tri veća sportska centra za trening, a reprezentacija u sjedećoj odbojci rijetko trenira zajedno. A i onda kada se to dogodi, igra se na tvrdom betonu, u pijesku ili na travi. Trener ruandske reprezentacije, Nizozemac Pieter Karreman, u svojoj je domovini prije toga trenirao i hendikepirane i nehendikepirane odbojkaše. Taj IT-menadžer slučajno je saznao za "posao" u ruandskom olimpijskom timu i odlučio ga je raditi bez novčane naknade. Od svojih igrača u Londonu traži disciplinu, ali nju je, kaže, teško održavati na visokom nivou: "Puno toga im odvraća pozornost. Fascinirani su - gradom, paraolimpijskim selom, slobodama svih vrsta. U Ruandi ponekad tjednima ne dobiju pravi obrok. Ovdje im je sva hrana besplatna."

Ruanda je prvi put nastupila na Paraolimpijskim igrama 2000. godine u Sidneyu - s jednim plivačem. U Londonu već 14 sportaša brani boje Ruande. Kapetan odbojkaškog tima Emile Vuningabo se već veseli sljedećim igrama, u Rio de Janeiru: "Želim nastupiti na najmanje tri Paraolimpijade. Naša zemlja se razvija - kao i naša momčad."

Preporuka uredništva