1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Sporo kućenje izbjeglica iz devedesetih

Deseci tisuća izbjeglica ratova u bivšoj Jugoslaviji još je bez svog krova nad glavom. Regionalni stambeni program novcem zapadnih donatora to polako mijenja. I pokazuje da je dobra suradnja u regiji moguća.

Zvuči pomalo kao jedna od onih prevara s interneta: „Vi ste tisućiti...samo kliknite ovdje i dobili ste kuću." Ali Gnjatovići zaista jesu tisućita izbjeglička obitelj koja se u Srbiji okućila u okviru Regionalnog stambenog programa (RSP). Milosava je 1995. pobjegla iz Ključa u BiH, zajedno sa desetima tisuća Srba iz tog područja. „Doslovno sam od tada podstanar, prvo sama, sada s troje djece. Prvo u Somboru, sada u Pančevu. Podstanari svo vrijeme. Moram priznati da sam posljednjih godina počela gubiti nadu, bezuspješno smo tražili rješenje s obzirom da je teško doći do posla – to su poslovi za preživljavanje", priča ova žena ispred montažne kuće u Pančevu čije će joj ključeve za koji tren uručiti ministar vanjskih poslova Ivica Dačić.

Kada je prije tri godine saznala za RSP sve joj je djelovalo nestvarno, možda baš kao one prevare sa interneta. „Ali ispostavilo se da je to bio pravi potez. Ovo je nama zaista životno pitanje. Kuća je prelijepa, svi smo prezadovoljni", kaže Milosava.

RSP je pokrenut prije pet godina i, ako sve bude po planu, u iduće dvije godine će gotovo 8.000 obitelji u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj dobiti krov nad glavom, ili makar građevinski materijal kako bi završili kuće koje su sami započeli. „Ovdje vidite sasvim nove generacije, ova djeca su ovdje rođena, ovdje su rasla, ali su i dalje u nekakvom izbjegličkom statusu. Nemoguće je i objasniti zašto je tako, ali to je stvarnost, odvratna stvarnost", kaže za DW Vladimir Cucić, povjerenik Republike Srbije za izbjeglice. „S druge strane sam više nego zadovoljan jer bez ovog programa ovih tisuću obitelji nikada ne bi mogle riješiti svoj najteži problem."

Odobren 271 milijun eura

Regional Housing Programme Serbien (DW/N. Rujevic)

Mlađi dio obitelji Gnjatović pred novim domom

Nedaleko odatle, u beogradskom naselju Ovča, divovski kranovi se nadvijaju nad četiri zgrade koje se uzdižu usred ničega. Tu bi do kraja godine trebalo useliti 235 izbjegličkih obitelji, stvar opet financirana donatorskim novcem iz istog programa, dok bi se grad Beograd trebao pobrinuti za prateću infrastrukturu. Užurbano gradilište po paklenoj vrućini – iz Razvojne banke Vijeća Europe koja prikuplja sredstva kažu da do sada nikada nisu imali problema koji prate infrastrukturne poduhvate u Srbiji i susjednim zemljama.

Najviše se radi u Srbiji koja je, prema podacima Povjerenstva za izbjeglice, nakon rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini primila 540.000 izbjeglica. U zemlji bi tako zaključno s sljedećom godinom trebalo biti dodijeljeno preko 5.000 stambenih jedinica, u BiH gotovo 2.000, u Crnoj Gori nešto manje od 500, a u Hrvatskoj oko 300. Uvjet je da oni koji konkuriraju nemaju riješeno stambeno pitanje, prednost imaju hendikepirani ili oni s velikom obitelji. Projekti su raznoliki – od zgrada u Ovči, Nikšiću ili Kninu, preko domova za stare u Glini i Pljevljima do obnovljenih kuća širom BiH.

„Ideja je bila da se ponuda prilagodi potrebama ljudi, ali i da se sredstva ekonomično upotrijebe", kaže Štefan Selen, zamjenik direktora Razvojne banke. „Jasno da je stan u novogradnji skuplji nego da nekoj porodici sa skoro gotovom kućom donirate nešto građevinskog materijala da urade izolaciju ili kupatilo. Ljudi mogu reći da žele kuću sa okućnicom na selu jer, recimo, žele da se bave poljoprivredom. To je onda šansa da, osim krova nad glavom, započnu i posao", priča ovaj Nijemac za DW.

Regionalni stambeni projekt bi, kako se najavljuje, ubuduće posebno trebalo da povede računa o održivosti. To zapravo znači da stanovi i kuće nastaju tamo gdje relativno blizu postoje škole i medicinske ustanove, kao i prijevoz. Uz to još tri stvari, kako kaže Staphan Sellen: „Radna mjesta, radna mjesta, radna mjesta." Što i jeste najveći problem u zemljama poput Srbije i BiH u kojima bi statistika bez uljepšavanja rekla da je nezaposlenost oko 30 posto. U tom su smislu Ovča i Pančevo neka vrsta zgoditka jer je u Beogradu ipak malo veća šansa pronaći posao nego u provinciji.

Sellen, koji je sudjelovao na dvodnevnom sastanku donatora i rukovoditelja programa u Beogradu, kaže da je posebno značajno što su donatori nastavili izdvajati novac i onda kada su svijet izbrazdala brojna krizna žarišta. Do sada je za projekt odobren 271 milijun eura, od čega čak 232 dolazi iz proračuna Europske unije, a 188 je zajamčeno ugovorima. Najveći bilateralni donatori su SAD, Njemačka, Norveška, Švicarska i Italija.

Srpska sramota

Kroatien Offensive Krajina (picture-alliance/dpa/S. Stankovic)

Bijeg Srba iz Hrvatske 1995.

Pomoć preko RHP i drugih stambenih programa je nešto što Srbija više od dva desetljeća duguje svojim izbjeglicama. Filip Švarm, odgovorni urednik tjednika Vreme, i sam izbjeglica iz Hrvatske – dobro se sjeća devedesetih: „Velika je istina da je najveći dio stanovništva Srbije prihvatio izbjeglice kao svoje. Uvijek ima razmirica između domicilnog stanovništva i došljaka, ali ima razmirica i između navijača Zvezde i Partizana. Ali izostala je bilo kakva šira podrška izbjeglicama. Najveći broj njih se snašao sam. To su ljudi koji su teško i vrijedno radili, nekada po tri posla, da bi mogli izgraditi život sebi i život svojoj djeci", priča Švarm za DW.

Novinar poznat po svojim dokumentarnim filmovima „Pad Krajine" i „Jedinica" podsjeća na „strašno sramnu stvar" da je policija devedesetih mnoge vojno sposobne izbjeglice prisilno vodila na front, i to u paravojne formacije. „Dakle ti nekoga ko je u Krajini izgubio baš sve – ostao bez kuće, bez ičega, došao u Srbiju sa ženom i nekoliko djece – uhapsiš na ulici, strpaš u maricu i odvedeš u Erdut da mu tamo Arkan bude komandant, da ga tjera da laje, da ga tuče i ponižava." Dio izbjeglica iz Hrvatske, podsjeća Švarm, upućen je na Kosovo odakle je onda protjeran samo četiri godine kasnije.

„Naravno da nisam zadovoljan", kaže i povjerenik Cucić o ukupnom odnosu prema izbjeglicama. Još su deseci tisuća bez riješenog stambenog pitanja. Daleko je više upravo onih s Kosova koji se iz političkih razloga birokratski zovu „interno raseljenim osobama". „Rješavanje tog problema nije ni počelo, što je sramota za sve nas i za sve zapadne zemlje koje su jamčile da će povratak na Kosovo biti moguć. Imamo najmanju stopu povratka na cijelom svijetu – čak je i u Ruandi, nakon krvavog masakra nad tri milijuna ljudi, stopa povratka preko 12 posto, mi u Hrvatskoj imamo gotovo 15 posto, a na Kosovu 1,5 posto pa čak ni to nije održiv povratak. Za taj problem nemamo podršku, sve radimo iz svog proračuna."

Ipak suradnja

Regional Housing Programme Serbien (DW/N. Rujevic)

Sreća u novom domu - obitelj Gnjatović s ministrom Ivicom Dačićem

RSP je druga stvar – tu su donatori bili široke ruke. Osim toga, pokazuje se da malo dalje od dnevne politike i jeftinog populizma, zemlje regije mogu itekako dobro surađivati. „Ovo je blistavi primjer kako bi trebalo biti", komentira Cucić. „Mi, Bosna i Hrvatska smo žestoko pogođeni onime što se dogodilo – oni građanskim ratom, mi izbjeglicama, bombardiranjem, uništenom infrastrukturom i sankcijama. Jedini način da se izgrade mostovi je suradnja. Ove ljude stvarno doživljavam kao dio tima, i oni tako misle o nama. To je suradnja na dnevnoj razini. Zvuči patetično – ali stvarno je korisno i uspješno." Korisno i jer se razmjenjuju podaci – nitko ne može recimo u Srbiji slagati da ne posjeduje imovinu u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini kako bi došao da kuće.

Stephan Sellan dobro zna da u njegovoj domovini Njemačkoj traju žestoke rasprave o akutnoj izbjegličkoj krizi, da mnogi došljaci dobivaju samo privremenu zaštitu te da će se jednog dana morati vratiti u svoje devastirane domovine: „Mislim da ovaj program može poslužiti kao model za slične situacije. Ne samo tehnički, nego i što se tiče suradnje nekadašnjih ratnih neprijatelja", navodi on. „Ponekad u šali kažem da sam posjedio zbog ovog projekta, ali je naravno veliko zadovoljstvo kada ste pomogli da tisuću obitelji dobije dom. Sreli smo mnoge koju su prethodno živjeli u očajnim uvjetima, koji kažu da se prvi put nakon 25 godina ponovo osjećaju kao ljudi."

Montažna kuća koju su dobili Gnjatovići nije velika – tri sobice, WC i kupaonica, malena terasa, sve je to smješteno na šezdeset kvadrata. Komad dvorišta, ispred nečiji kukuruzi i suncokreti, iza nečiji vinograd, kokošinjac i dvije radoznale koze koje upravo gledaju u svitu ministra Dačića koji je svečano uručio ključeve. Za Milosavu Gnjatović i njezinu obitelj ta svježe okrečena kućica ipak djeluje ogromno. „Samo da je naše", kaže, dok se karavan političara, novinara i snimatelja polako pakira i odlazi.