1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Spojili se muzicki sektori Sonya i Bertelsmanna

Nedavno, u Berlinu prilikom objavljivanja da je stvoren novi div u industriji zabave spajanjem muzickih sektora "Sonya" i "Bertelsmanna" sve je bilo kao nekoc: tekao je pjenušac a mladenci su slavili: "Tako cemo moci u mnogo, mnogo zemalja stvoriti umjetnike jer i Sony ima svoja predstavništva u 50 zemalja a kad sve to spojimo, onda cemo uštedjeti i mnogo novca." izjavio je Gunter Thielen, direktor koncerna Bertelsmann ciji - kako se u tom sektoru zove "label" BMG sa prometom od oko 3 milijardi i 574 milijuna dolara zauzima peto mjesto medu izdavacima nosioca zvuka. "Sony" je do sada bio drugi - promet mu je citavu milijardu dolara veci od BMG-a a zajedno ce nadzirati nešto više od cetvrtine ukupnog prometa nosiocima zvuka. Od njih zajedno je tek nešto veci još samo Universal koji kontrolira 25,9 posto tržišta. I isto tako, baš kao što je nekad bilo, ovakav ogroman dogadaj u "show buisnessu" privukao je i velik broj poznatih lica, kako iz svijeta zabave, sporta - bio je i tenisac Boris Becker - tako i politike. Njemacki kancelar Schröder je takoder pokazao zadovoljstvo ovom poslovnom odlukom: "...i sve je prošlo tako brzo, prije nego što su drugi stigli povuci svoje poteze." Jer, kao što je rekao direktor Bertelsmanna, i u ovom poslu je velicina sve važnija: "Tržište nosiocima zvuka je pred velikim promjenama i što ste veci, to ste prije na sigurnoj strani kojoj je osigurana buducnost. To vrijedi za naše suradnike ali i za izvodace." A ovaj div ima dovoljno imena sa kojima se može pohvaliti - izmedu ostalog i sa Michale Jacksonom iako u Sony-BMG-u kako se sada zovu, vjerojatno ne znaju tocno što ce s njim obzirom da bi, dokažu li se njegove bolesne sklonosti prema maloljetnicima, lako mogao na nekoliko godina iza rešetaka. Jer ako igdje treba sumnjati da li je zlato sve što sija, onda je industrija zabave prvo mjesto. Zato, kao pravi racunovode, ugasimo svjetla reflektora i u miru pogledajmo poslovne knjige - i vec na prvi pogled može nam biti jasno da je tamo stanje doista mracno baš kao u "Neverlandu". Ukupan promet na muzickom tržištu zapravo rapidno pada: do 1999. lagano je rastao i na citavom svijetu su ljudi te godine potrošili 38 milijardi i 500 milijuna dolara da bi slušali ono što sami smatraju dobrom muzikom. Ali od onda, u samo 3 godine promet je pao za preko 16% i u dolarima i centima je 2002 iznosio 32 milijarde i 200 milijuna. Muzicka industrija smatra da zna razlog: ilegalne kopije CD-ova. Doista, samo u Njemackoj je prošle godine nasuprot prodanih 160 milijuna muzickih CD-ova prodano 260 milijuna "sirovina", CD-ova na kojima se nešto može pohraniti - prvo se mislilo na podatke, ali da bi si uopce mogli zamisliti koliko je podataka na jednom jedinom CD-u, to je znatno više tekstova nego što je citava Hrvatska Redakcija radija Deutsche Welle objavila u posljednjih pet godina. Ne, to nisu tekstovi niti slicice digitalnih kamera nego su mnogo cešce programi za racunala ili - muzika. Ilegalno, naravno. Njemacki pjevac Xavier Naido jednom je pronašao na internetu svoj album - prije nego što je i on sam preslušao posljednji 'mix' a kamo li da se pojavio u trgovinama. Promet dakle pada, pogledajmo kako stoji sa ostalim elementima: cijena jednog jedinog muzickog CD-a, to potrošaci nikad nisu oprostili i zaboravili industriji zabave, još uvijek je znatno veca nego za stare dobre 'vinilke': LP-ovi su koštali oko 20 maraka, CD košta 18 - eura! Gdje odlazi taj novac? Prvo da platimo državi; 2 i pol eura PDV-a, onda malo- i veletrgovca jer i oni od neceg moraju živjeti i cijena CD-a je vec osjetno pala ispod 10 eura; 8 eura 41. Troškovi proizvodnje srebrne plocice su sitnica u ukupnoj cijeni: 60 centi ali mnogo ozbiljniji su troškovi snimanja i tonskih studija - sa svim tim digitalnim efektima sa kojima gotovo svatko može zvucati kao prava zvijezda - njima ide 3 eura. Sad se treba još sjetiti udruženja glazbenika - euro i 8 centi i ostatak onda smiju pošteno podijeliti muzicki koncerni i - koga smo zaboravili? Ah da, sami muzicari, te takozvane zvijezde. Podjela je i više nego bratska: koncern uzima od CD-a koji košta punih 18 eura - a takvih je ionako malo - 2 eura 99 a muzicari dobivaju 0 eura i 72 centa i smiju sa njima kupovati svoje dvorce i Rolls Royce do mile volje. Ako pitate nekog dionicara muzickog izdavaca - baš njih briga što muzicari dobivaju mrvice jer se i tih 2,99 brzo tope: treba snimiti i video spot koji bi se prikazivao na televiziji i - kako kaže Dieter Gorny, direktor njemackog muzickog kanala Viva, njegova cijena je od 20.000 pa do - nebo je granica - ali mnogi vec koštaju i po milijun eura. Realno dakle, treba prodati desetke tisuca CD-ova pa da bi se pokrili samo ti troškovi ali mi još nismo ni poceli kalkulirati troškove reklame: da bi se lansirao neki novi 'band' - za spotove na radiju, plakate i uobicajen propagandni materijal - treba unaprijed odustati od zarade za, preracunato, oko 100.000 prodanih nosioca zvuka. Muzickoj industriji je dakle doista došla voda do grla - sa jedne strane, prakticno svaki izdani CD mora biti "zlatan" kako bi barem poceo donositi dobit a to znaci da je postalo veoma riskantno uopce tražiti a kamo li objavljivati nova imena i novu muziku. Neupucenima se cesto cini da danas na radiju slušaju jednu te istu pjesmu u stotinu inacica i taj dojam može se iscitati i iz egzaktnih pokazatelja: kako se prošle godine tržište nosiocima zvuka smanjilo za 11%, broj novih izdanja smanjio se za dvostruko više - 2002. bilo je 20% manje novih naslova nego u godini prije toga. Kratko receno, u uvjetima loše konjukture se ionako sve manje troši na zabavu. A muzicka industrija i prodaje manje i proizvodi još kud i kamo manje - i naravno da zarada nestaje netragom. Planirana ušteda - u upravi, prodaji, pravnoj službi - fuzije Bertelsmann Music Group i Sonya - iznosi 300 milijuna eura koje su im dakle ljuto potrebne. Nisu samo njima i zato ne cudi kako se i britanski EMI i Warner Music - broj tri i broj cetri na svijetu - takoder spremaju na svadbu. Dakako, muzicki koncerni nisu još spali na prosjacki štap i na promociji fuzije Sonya i Bertelsmanna u Berlinu nije se služio kruh sa margarinom - ali stanje je ozbiljno. Da bi nadoknadili cinjenicu da nema novih naslova - a i broj raskida vec postignutih ugovora sa izvodacima rapidno raste - izdavaci su masovno krenuli u ekspediciju u svoje podrume pa se na tržištu sve više pojavljuju "the best of", "remix version" - ukratko, stare pjesme u novom pakovanju. Ali upravo to je polje na kojem im internet sa lakocom može pomrsiti racune: doduše, akcije protiv web-stranice "napstera" i slicnih vec opasno nalice na progon kakav bi prije pristajao KGB-u ali rijec je o milijardama - najcešce americkim poduzecima. Muzicka industrija smislila je i alternativu - legalno "skidanje" muzike sa interneta ako se plati 99 centi po pjesmi i to, u odredenim okvirima, cak i funkcionira. Ali treba podsjetiti: internet je star tek nešto više od 15 godina i teško je i zamisliti kako ce izgledati za 15 godina. No do tada teško da cete mirno spavati - ako sjedite na hrpi dionica izdavaca nosioca zvuka.