1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Sovjetska komuna za 21. stoljeće

Jedan od posljednjih ostataka Sovjetskog Saveza živi u ruskim metropolama. Komunalke, zajednički stanovi, mnogima su ostale trajno rješenje stambenog problema.

Kada se prebrode početne poteškoće poput neizdrživog smrada na stubištu ili ulaznih vrata koja se ne mogu zatvoriti, namjernika na trećem katu jedne oronule, ali još uvijek prekrasne secesijske zgrade u središnjoj gradskoj četvrti Ligovski u Sankt Petersburgu očekuje neobična komuna.

U stan koji se proteže preko čitavog kata ulazi se preko dugačkog hodnika iz kojeg se lijevo i desno ulazi u malene komunalka-sobe. Na kraju hodnika kupaonica i WC. I jedna kuhinja. Zajedničke prostorije koristi 16 obitelji koje žive u 16 malenih soba. Sa zidova se ljušti boja, pola žarulja ne radi. Svjetlo jedino dopire s dna hodnika, iz kuhinje koja ima prozor. Kuhinja je nešto poput komandne centrale komunalke. I ovdje vlada Polina, najstarija žiteljica ovog neobičnog stana. Najstarija po stažu, ne po godinama. Polina je ovdje rođena prije tridesetak godina. "Ovdje vlada jasna hijerarhija. Oni koji ovdje najdulje žive, smiju najviše", kaže Polina dojeći upravo svoje dijete. Tako i Polini u kuhinji pripada vlastiti stol i dio štednjaka.

Za svaku obitelj – vlastito sjedalo za WC školjku

Polina s bebom

Polina s bebom

Pet stolova i dva štednjaka za 16 obitelji. Tko ovdje želi nešto skuhati, mora stati u red. Jedini stroj za pranje rublja je 24 sata u pogonu. Polinin prijatelj Evgenij pozdravlja. Ispod ruke sjedalica za WC pastelne boje. Svaka obitelj ima svoju. "Dobrodošli! Ovdje nema granica između privatne sfere i zajedništva", kroz smijeh govori Evgenij. U kuhinju ulazi žena, očito dalekoazijskih korijena. Uzbekistanka, saznajemo od Poline. Kao uostalom i polovica žitelja komunalke. Uzbekistanci su rado "gastarbajteri" u Rusiji jer ovdje mogu zaraditi mnogo više nego kod kuće. Prema "novinarima sa Zapada" su nepovjerljivi. Poslije ipak "probijamo led". Nešto kasnije me uzbečka obitelj ipak zove u svoju sobu i nudi nekom vrstom pilava, s povrćem i ovčetinom.

Život u vlastitom svijetu

Russland St. Petersburg - Kommunalka - Beim Kochen

Uzbečka kuhinja

Ovakvi prizori su rijetki. Unatoč zajedničkom krovu nad glavom, u komunalki se rijetko jede zajednički. Svatko se povlači u vlastitu sobu. Polina kasnije u svojoj iznenađujuće udobnoj sobi ipak nastavlja u malo drugačijem tonu. "Ovdje je udobno. I dvostruko jeftinije od ostalih stanova u centru. Samo da nema tako mnogo Uzbekistanaca. Oni baš i nisu ugodni", kaže otvoreno. Od Poline i Evgenija saznajem da oboje više-manje uspješno ignoriraju političke događaje poput izbora. "A koga da biramo? Svi su isti. Nema baš neke alternative", kaže Polina i dodaje: "Ovako velika zemlja poput Rusije i treba nekog tko će je voditi na imperijalan način i čvrstom rukom. Tko to ignorira, riskira nemire". Oboje kažu kako današnji život u Rusiji podsjeća na život u Sovjetskom Savezu u sedamdesetima. I ne gaje pretjerane iluzije da bi se nešto moglo promijeniti. "Mi živimo ovdje i danas. Ništa nas ne sprječava da u ovoj zemlji budemo sretni. Ništa nas ne tjera da odemo. Jasno, Rusija ima problema. Ali koja zemlja nema?", pita se Evgenij. Bilo kako bilo, komunalka je preživjela pokoju krizu. Ovdje vladaju neka druga pravila i možda je to tajna dugovječnosti ove stambene forme.