Slučaj Darfur - međunarodna zajednica je ponovno zakazala

Trenutna kriza u Sudanu, na čijem istoku paravojne formacije protjeruju i ubijaju crnačko stanovništvo ima paralela s nekadašnjom situacijom u Bosni i Hercegovini. Glavni argument kritičara međunarodne zajednice u takvim analizama je tvrdnja da su se zločini u obje zemlje mogle spriječiti odlučnim reakcijama na početku sukoba. Nažalost, čini se da međunarodna zajednica nije ništa naučila iz prošlosti: spora reakcija u slučaju Sudana i američki pokušaj donošenja oštre rezolucije u Vijeću sigurnosti s prijetnjom sankcijama vladi u Kartumu propao je na otporu, između ostalog Kine i Rusije. Amerikanci su ublažili tekst u kojem sada više nije riječ o sankcijama već o nedefiniranim mjerama ukoliko sudanska vlada ne bude surađivala. Takva rezolucija je jasan znak neuspjeha takozvane međunarodne zajednice, smatra naš kolega Rheinhald Meyer, čijim se komentarom, potaknutim slučajem Darfur, pitamo ne nosi li ona svojim ponašanjem suodgovornost za takve i slične katastrofe?

Slučaj Darfura opet otvara pitanje, kako to svjetska zajednica - bile to pojedine zemlje ili međunarodne organizacije - uopće može djelovati kako bi se vratio mir u pojedina područja. Primjer Sudana ne daje odgovor na to pitanje, u svakom slučaju - ne takav koji bi ohrabrivao. Umjesto toga, na tragičan način se još jednom pokazala nemoć Svjetske zajednice da prekine ratove i sukobe. Jer i ovo žarište u sjenci je sustavnog gledanja na stranu, podcjenjivanja, umanjivanja i ignoriranja pravog stanja stvari i sve je to onda još povezano i sa vlastitim interesima.

Gdje je bila potrebna odlučnost i brzo djelovanje, prevladava taktiranje i isticanje razlika. Međunarodnoj zajednici, usprkos zastrašujućih slika sa televizije i tiska, i ovaj puta nedostaje jasan koncept kako da osigura dugoročno rješenje koje bi osiguralo trajan mir u regiji. Druga je pouka da se međunarodne snage uopće i mogu umješati u krize poput ove u Darfuru samo ako nije i međusobno posvađana i raskomadana različitimi interesima. Jer i tragedija u Darfuru je postala i gorom - ako i ne internacionalnom ignorancijom - ali onda svakako sukobima međusobnih političkih, gospodarskih i kulturnih interesnih sfera. Svakako se i Afrika može optužiti da je do sada redovito propuštala pokazati kako je sama sposobna rješavati krize na vlastitom kontinentu. Možda se to može objasniti drugim, afričkim predodžbama što i kako treba učiniti kada za to dođe vrijeme ali ostaje činjenica: početak, tijek i kraj međunarodnih akcija gotovo redovito su diktirani interesima drugih, a ne Afričkih zemalja.

Ovako je iza svega ostala još jednom poljuljana vjerodostojnost Ujedinjenih Naroda, prilična suzdržanost pred međunarodnim misijama i diskusija koja još uvijek ne prestaje ne samo o djelotvornom i pravovremenom otkrivanju kriznih situacija - nego prije svega o brzoj reakciji. Bill Clinton je rekao nakon pokolja u Ruandi: nismo bili dovoljno brzi kada je počelo ubijanje. Koffi Anan kaže, samo ako spasimo žrtve koje će to postati sutra, možemo opravdati žrtve koje su pale jučer. Obzirom na žrtve u Darfuru, ostaje pitanje: da li su užasne lekcije Ruande ili Konga doista bile uzaludne za međunarodnu zajednicu? (Rheinhold Meyer)