Sloboda za šestoricu Hrvata ili znatno veće kazne?

Zajednička žalbena osnova sve šestorice prvostupanjski osuđenih zbog zločina nad nehrvatima bile su da je Raspravno vijeće pogrešno zaključilo da je postojao udruženi zločinački pothvat i da su oni bili sudionici toga pothvata. Zastupnici obrane sve šestorice su isticali da su se u sukobima HVO-a i Armije BiH događali zločini, ali da oni nisu bili posljedica udruženog zločinačkog pothvata i da njihovi branjenici nisu odgovorni za njih.

Bivši predsjednik vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić, koji je osobno iznio ključne točke svoje žalbe, rekao je da je Raspravno vijeće "temeljno pogriješilo" zaključujući u presudi da je postojao udruženi zločinački pothvat s ciljem stvaranja etnički čistog hrvatskog entiteta. On je tvrdio suprotno: da su Hrvati bili za BiH i za suradnju. Herceg-Bosna je, po njegovoj tvrdnji, osnovana isključivo da bi se obranila područja na kojima su živjeli Hrvati, a ne radi njihovog pripajanja Hrvatskoj. Udruženi zločinački pothvat nije postojao, a predsjednik Franjo Tuđman podržavao je samostalnost BiH, bio protiv promjena granica i odbijao i pripojenje Hercegovine, što mu je, prema Prlićevoj tvrdnji, ponudio tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.

Timovi obrane i ostale petorice osuđenih su u obrazlaganju žalbi tvrdili da njihovim branjenicima nikakav plan udruženog zločinačkog pothvata nije bio poznat, pa prema tome u njemu nisu mogli ni sudjelovati.

Hrvatska naoružavala i obučavala Armiju BiH

S obzirom da je jedna od osnovnih teza u prvostupanjskoj presudi bila da je u sukob Armije BiH i HVO-a bio međunarodni, jer je u njega bila umiješana Hrvatska, odvjetnici šestorice bosansko-hercegovačkih Hrvata su zastupali ne samo svoje branjenike nego i samu Hrvatsku i njezinog bivšeg predsjednika Franju Tuđmana kao sudionika navodnog udruženog zločinačkog pothvata.

Braniteljica Slobodana Praljka Nataša Favo-Ivanović je istakla da su suci Raspravnog vijeća pogrešno utvrdile da je u ratu u BiH postojao međunarodni sukob jer je Hrvatska, po njezinoj tvrdnji, podjednako pomagala HVO i Armiju BiH. Štoviše, naglasila je, Hrvatska je omogućavala naoružavanje Armije BiH i obuku njezinih pripadnika na svom teritoriju.

I žalbe Milivoja Petkovića, Brune Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića u osnovi su

imale iste uporišne točke. Ukazivali su na to da je prvostupanjsko vijeće napravilo niz pravnih i sudskih grešaka, od kojih je najveća tvrdnja da je postojao udruženi zločinački pothvat. Žalili su se da su suci selektivno razmatrali dokaze i dokumente, ne uzimajući u obzir činjenice koje bi optuženima išle u prilog.

Obrane sve šestorice žalitelja tražile su da se zbog pogrešnih zaključaka u presudi Raspravnog vijeća o postojanju udruženog zločinačkog pothvata i o sudjelovanju u njemu osuđeni oslobode, da im se ponovo sudi ili da se značajno smanje izrečene kazne.

Po tužilaštvu: najteži vid kaznene odgovornosti

Posljednjeg dana sedmodnevne rasprave svoje žalbene osnove iznijelo je i Tužilaštvo. Zastupnici Tužilaštva zatražili su znatno veće kazne nego što ih je izreklo Raspravno vijeće: za Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića po 40 godina zatvora, Valentina Ćorića 35 i Berislava Pušića 25 godina.

Po žalbi tužilaca suci prvostupanjskog vijeća su pravilno zaključilo da su sva šestorica optuženih bili sudionici udruženog zločinačkog pothvata kao jednog od najtežih vidova kaznene odgovornosti po statutu Haaškog tribunala, ali nisu pridali odgovarajuću težinu njihovoj individualnoj odgovornosti i krivici. Visine kazni, istakli su zastupnici Tužilaštva, nisu bile u skladu sa zaključcima samog Raspravnog vijeća.

Prvostupanjsko vijeće je pogriješilo, obrazložili su, što je optužene oslobodilo odgovornosti za niz zločina konstatirajući da ih nisu mogli predvidjeti i što nije uzelo u obzir njihovu zapovjednu odgovornost jer nisu zločine spriječili niti počinitelje kažnjavali. Sva šestorica su na samom početka provođenja udruženog zločinačkog pothvata, po riječima tužilaca, dobivali informacije o nasilnom raseljavanju, razaranju imovine i vjerskih objekata Bošnjaka, okrutnom postupanju i užasnim životnim uvjetima u logorima, o tome da u jedinicama HVO-a ima kriminalaca, o zločinima i teroru u Mostaru, Stocu, Ljubuškom, Čapljini, Jablanici, Gornjem Vakufu i Varešu, ali nisu ništa poduzimali da tome stanu na put. To je za posljedicu imalo da se pustošenja i ekstremna nasilja nad bošnjačkim stanovništvom nastave i steknu razmjeri masakra, kakav je bio u Stupnom Dolu.

Raspravno vijeće je sve to konstatiralo, ali nije utvrdilo konkretnu individualnu odgovornost svakog od optuženih i nije na odgovarajući način ocijenilo težinu njihove krivice, zaključak je tužilaštva, koje je zatražilo udvostručenje zatvorskih kazni.

Podsjetimo da je u prvostupanjskom postupku bivši predsjednik vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić, načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16 i načelnik ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina. U žalbenoj raspravi svi su imali na raspolaganju po jedan dan sudskog zasjedanja da iznesu argumente za pobijanje takve presude.

Konačna presuda u studenom

Žalbeno vijeće će sve do pred kraj ove godine razmatrati žalbene argumente i obrana i Tužilaštva. Poslije sedmodnevne rasprave može se zaključiti da će veliku pozornost petorica sudaca morati posvetiti dvjema žalbenim osnovama obrane: pobijanju navoda u prvostupanjskoj presudi o udruženom zločinačkom poduhvatu, na čijem čelu je bio predsjednik Tuđman, i negiranju zaključka da je hrvatsko-bošnjački sukob, uslijed učešća Hrvatske vojske, imao "međunarodni karakter rata". Koliko je to značajno za samu Hrvatsku, od veće je važnosti za osuđene. Jer kad bi suci Žalbenog vijeća Haaškog tribunala prihvatili negiranje postojanja udruženog zločinačkog pothvata i sudjelovanja Hrvatske i Hrvatske vojske u hrvatsko-bošnjačkom sukobu 1993-94, to bi značajno utjecalo i na prosuđivanje krivice i odgovornosti osuđenih.

Konačnu presudu predsjedavajući sudac Žalbenog vijeća Carmel Agius najavio je "najkasnije za studeni ove godine".