1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

'Slavite, ako znate što slavite'

Korana Serdarević upješno živi nekoliko karijera - umjetničku, poslovnu, obiteljsku. Stoga smo je kao "multipraktičnu Hrvaticu" izabrali za razgovor o ženama i karijerama u Hrvatskoj povodom Međunarodnog dana žena.

Zadranka sa zagrebačkom adresom Korana Serdarević se okušala kao novinarka, uskoro joj izlazi prva knjiga, a poznata je i kao prevoditeljica animiranih hitova tvrtki Disney i Pixar. Mlađi je ipak znaju kao profesoricu hrvatskog jezika u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. No sve te poslovne i umjetničke ambicije, kaže, ne stoje na putu njezinom obiteljskom životu.

DW: U Hrvatskoj je novinarstvo feminizirano zanimanje pri čemu se kolege spore je li feminizacija srušila cijenu rada ili je cijena rada potaknula feminizaciju. Pretpostavljam da su vam šefovi ipak bili muškarci. Kako je ženama započinjati novinarsku karijeru u odnosu na muške kolege?

Korana Serdarević: Voljela bih da vam mogu na prvu opasku o feminizaciji novinarstva reći da žene u Hrvatskoj jednostavno polako počinju svugdje dominirati, pa tako i po novinskim redakcijama. Moji su prvi urednici bili podjednako žene i muškarci. No početnici su bili uglavnom djevojke, a to je možda pravo pitanje feminizacije koja je došla s novim generacijama. Dakle, stvar je interesa – možda žene manje usmjeravaju svoje planove na novac, daju se još zanijeti idealizacijom posla. Započinjanje karijere koja zahtijeva svo tvoje vrijeme i donosi tome neproporcionalnu svotu novca, i za žene i za muškarce je pitanje strasti.

Zašto ste onda odustali od te karijere i skrasili se u učionici poput brojnih hrvatskih pisaca?

Iako obrazovanje ne ostavlja baš onoliko slobodnog vremena koliko ljudi misle, ostavlja puno više nego novinarstvo. Htjela sam imati prostora i za djecu i pisanje i prevođenje i privatni život.

Čini se da se isplatilo. Dobili ste dvije nagrade za priče, a zbirka samo što nije izašla. Koliko status književnice u usponu donosi bodova u zbornici, a koliko u razredu? Motivira li vas obrazovni sustav da budete bolji u pisanju, obzirom da često slušamo o kompetencijama i nagrađivanju izvrsnosti?

Mislim da je činjenica da pišem presudila u izboru mene za stalno zaposlenje u gimnaziji. Iskreno, vidjevši da sam dobila posao u Hrvatskoj samo zbog stvari koje sam radila i radim, osjetila sam optimizam. No obrazovni sustav u cjelini baš ne zanima moje pisanje. Nažalost, književnost je u Hrvatskoj često shvaćena kao hobi: kolegica planinari, druga izrađuje origami, a ja pišem. Međutim, sad mi izlazi tek prva knjiga. Ako se ispostavi da vrijedi, možda se stav promijeni, ali sumnjam da bi tu "izvrsnost" nagradili. Što se tiče razreda, učenici su više oduševljeni činjenicom da sam nekoliko puta posudila glas za crtani film.

"Živ si, živi, imaš mozak, razmišljaj!"

Mladi su u Hrvatskoj konzervativniji no što su to njihovi roditelji bili. Nove generacije odrastaju na pjesmama čiji stihovi govore "dođi k'o slavljenik na tortu i uzmi mi ljepotu, napokon". Koliko sustav, budimo dosljedni povodu za razgovor, potiče djevojke da se u potpunosti emancipiraju i traže ravnopravnost u pravom smislu?

Na nastavi često govorimo o jednakosti muško-ženskih prava. Međutim, svaka slobodnija rasprava među mladima još je puna stavova utemeljenih na onome "što žena treba raditi, kakva treba biti". Ne brine me toliko percepcija mladića, već što puno djevojaka nije svjesno da ne mora ispunjavati nikakve kriterije utemeljene svojim spolom, već osobnošću i kvalitetama. Problem spolne ravnopravnosti je uvijek veći u ženskim glavama. Ako djevojke žele biti "torte za slavljenike", ako pristaju na ponašanje u skladu s konzervativnim postavkama, onda je bitka izgubljena. Svjesnost o ravnopravnosti počinje svjesnošću sebe unutar svijeta u kojem živiš, a bojim se da mladi danas ne promišljaju svijet.

Kakve su ove "selfie" generacije? Što ih muči? Za što žive?

Ako bih morala generacijama srednjoškolaca danas dati zajedničko obilježje, to bi bila letargija. Čine se potpuno nezainteresirani. Uglavnom nemaju hobije, ne pokazuju strasti, a kada ih pokazuju, strašno je koliko su često bazirane na mržnji. Činjenica da postoje novi načini komunikacije me ne brine, to su pravila po kojima se kroji novi svijet i ne može se predvidjeti ni dobro ni loše koje će iz toga proizaći. Pitanje je zašto mladi nemaju motivacije za gristi život, izdvojiti se iz mase, zauzeti stav, poželjeti promijeniti svijet. Zvučim idealistički, ali zaista imam potrebu svakog drugog klinca protresti za ramena i reći mu: živ si, živi, imaš mozak, razmišljaj!

Ženski likovi u hrvatskoj lektiri - svetice ili kurve

A kad je riječ o književnosti, kakvi su ženski likovi u hrvatskoj književnosti? Svojevremeno ste javno kritizirali program obavezne lektire u gimnaziji pa se zadržimo u tim okvirima.

Program hrvatskog jezika je zasnovan na kanonu naše književnosti, koji uglavnom čini književnost do polovice dvadesetog stoljeća. Tu su književnost pisali muškarci i već mnogi su ustvrdili da su ženski likovi u našoj literaturi podijeljeni na svetice ili kurve. Što se popisa lektire tiče, ja sam u gimnaziji imala gotovo identičnu lektiru, a i moja mama - to dovoljno govori. Ne vidim zašto bi učenici koji nemaju afinitet za studij književnosti morali iščitavati kanon. Cilj čitanja trebao bi biti razumijevanje teksta i stvaranje ljubavi prema tekstu. Cijenim veličinu autora, ali sumnjam da će današnjim učenicima ljubav probuditi "Seljačka buna".

Hrvati su tek odnedavno pojačali svijest o rodu u jeziku i to nakon što je predsjednica Grabar-Kitarović morala položiti prisegu kao predsjednik. Oduvijek se titule na diplomama ispisuju u muškom rodu pa i kad je riječ o ženama. Je li to problem? Kako riječ pisac zvuči u ženskom rodu?

Naravno da je to problem, ali se počeo osvještavati. Grozim se kompromisa poput "gospođa profesor". Riječ pisac nije zgodna za tvorbu ženskog roda pa se koristi riječ spisateljica. Postoji i zastarjeli oblik spisatelj, sada se slabo koristi, ali je sinonim. Prema tome, pisac i spisateljica su zapravo u ravnopravnom odnosu i nemam problem s tim. Jezik će pronaći svoj put da oblikuje značenje, ako njegovi govornici osvijeste želju da se njime pravilno služe.

Dakle, spisateljica ste. Nadate li se da ćete živjeti isključivo od svojeg pisanja i koliko je to ostvarivo u Hrvatskoj?

Hahahaha! Nimalo se ne nadam tome. Ne bih se tome nadala ni da živim u nekoj drugoj zemlji, a kamoli u Hrvatskoj.

"Nema se što učiniti"

Uskoro vam izlazi zbirka kratkih priča "Nema se što učiniti". Ima li žena u njima? Kakve su? "Žene-torte" s početka razgovora ili junakinje kakve rijetko srećemo u životu?

Ima žena. I žene i muškarci u mojim pričama su ljudi koji se nalaze u trenutku koji ih određuje kao osobe koje su spremne mijenjati svoj život, ili pak nisu. Najčešće se čini da moji likovi ne ispadaju veliki junaci i upravo je njihova nemogućnost da se promijene ili da nešto učine uvjetovala naslov knjige. Smatram da živimo u vremenu u kojem je "nema se što učiniti" vrlo česta fraza, izgovor za opće prihvaćanje svijeta kao nepromjenjivog. No, prošlost nas uči da se stvari mogu promijeniti. Niti jedna situacija, dok su ljudi živi, nije konačna.

Čega ste se odrekli radi knjige? Žene u Hrvatskoj tvrde da zanemaruju karijere zbog obitelji. Jeste li vi onda manje kuhali, brisali prašinu, peglali suprugove košulje, vodili djecu na igralište?

Nisam se odrekla ničega. Imam obitelj koja mi zaista pomaže da ostvarim sve svoje ambicije i muža koji odvede djecu u šetnju da bih ja u miru pisala nekoliko sati. Strašno me živcira kada na to ljudi odgovaraju "blago tebi" ili "to je velika stvar". Naši životi i obaveze proizlaze iz dogovora, a ne iz postavljenih uloga. Suvišno je na to trošiti riječi.

Treća ste žena koja je u 48 godina osvojila Nagradu Ranko Marinković. Je li to slučajnost, splet okolnosti? Pišu li žene slabije ili manje?

Da, ta je nagrada dugo bila u muškim rukama. Razlog vjerojatno leži u tome koje su priče zbog selekcije uopće došle do očiju žirija. Ne kažem da selektor namjerno nije birao žene, dapače, nego vjerojatno ima određen ukus. Žene danas u Hrvatskoj pišu jako puno, pogotovo u formi kratke priče.

Premladi ste da biste se sjećali sindikalnih proslava u tvorničkim menzama, a karanfili su ionako protjerani jer su previše "crveni". Kako bi se trebao obilježiti ovaj nekad prosvjedni praznik pa da žene budu zadovoljne, a da muškarci ne razbijaju glavu time što trebaju činiti?

Jedina stvar koja je potrebna je da se ljudi sjete što zapravo slave i da obrazuju svoju djecu u tom smislu. Da znaju da ne čestitaju svojim ženama tog dana činjenicu da su određene "drugim spolom", jer upravo je to diskriminacija. Da znaju da Dan muškaraca donedavno nije postojao zato što za njim nije bilo povijesne potrebe, a ne zato što je svaki drugi dan osim 8. ožujka dan muškaraca. Ako znaju što slave, ovaj datum trebali bi slaviti i muškarci i žene.