1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Slabi izgledi za lustraciju u Hrvatskoj

Izručenjem šefova jugoslavenskih tajnih službi Njemačkoj u Hrvatskoj su opet obnovljena zazivanja lustracije. Dok neki smatraju da je ona nužna, drugi misle da bi ona sada samo produbila podjele u hrvatskom društvu.

Lustracija je nepopularna tema, kako među hrvatskim pravnim stručnjacima, tako i među političarima centra i ljevice. Oni koji su je tražili u devedesetim godinama, a u međuvremenu su odustali od političke karijere, tek odmahuju rukom uz poruku kako je „taj brod otplovio“. No neki desni političari, praćeni pripadajućim portalima nisu se odrekli „pročišćavanja društva“. Među njihovim sljedbenicima o lustraciji se govori ostrašćeno, u smislu odmazde nad političkim protivnicima, a zapravo s malo razumijevanja što lustracija jest.

Josip Perković

Josip Perković

I u tome se krije odgovor na pitanje bi li lustracija u Hrvatskoj sada bila provediva, potrebna i korisna, smatra predstojnica Katedre za ustavno pravo riječkog Pravnog fakulteta Sanja Barić. „Lustracija nije provođenje kaznenih postupaka i suđenje za počinjene zločine – to su sudski postupci, dok lustracija ima nekoliko svrha“, navodi u razgovoru za Deutsche Welle. Osveta je tek jedna od njih, dok je druga svrha micanje iz režima ljudi koju su radili u tajnim službama, bili doušnici na visokim političkim razinama. Njih se lustracijom uklanja iz državne vlasti i javnih položaja kako bi se olakšala transformacija društva prema demokraciji i spriječio državni udar kojega bi mogli organizirati takvi prikriveni kadrovi. Kao treću svrhu lustracije profesorica navodi pomirenje, otkrivanje istine i na neki način prevladavanje dosadašnje povijesti izražavanjem istine.

„Mi smo se udaljili 24 godine od tog trenutka. Ne postoji opasnost, niti je devedesetih postojala opasnost od starih komunističkih kadrova u smislu prevrata. Postojale su druge opasnosti koje su vladale tijekom Domovinskog rata, ali spomenutih razloga nije bilo“, misli Barić uz napomenu kako bi uvođenje novih zakona trebalo značiti otvaranje nekih tajnih spisa jugoslavenskih tajnih službi. „Ali te osobe koje su tada bile aktivne sada moraju imati više od 50 godina. Imamo li u sustavu problem sa skrivenim krticama koje špijuniraju za ne znam koga?“, retorički se pita stručnjakinja za ustavno pravo koja bi jedinu svrhu lustracije mogla pronaći u pomirenju i davanju zadovoljštine žrtvama bivšeg sustava.

Tuđman provodio „meku lustraciju“

Vesna Škare Ožbolt

Vesna Škare Ožbolt

Odvjetnica, aktualna saborska zastupnica i nekadašnja suradnica prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana Vesna Škare Ožbolt također smatra da je vrijeme za lustraciju prošlo i da se Hrvatska ne treba iscrpljivati na takvim temama. U vrijeme kada je mogla biti provedena, u Hrvatskoj je buktio rat, a Tuđmanova je politika povezala sve podijeljeno u hrvatskom korpusu. „Devedesetih je bio cilj stvoriti državu, a ne se između sebe prokazivati. Imali smo sasvim drugi cilj.“ Država se, kaže, nije mogla stvoriti isključivo s jednom stranom. Nakon pobjede Tuđmanove politike pomirbe na izborima, navodi, lustracija više nije bila moguća, a pristupili su mu i oni koji su bili visokopozicionirani u bivšem sustavu poput Josipa Boljkovca (Odjeljenje za zaštitu naroda - OZNA), Josipa Perkovića (Služba državne sigurnosti - SDS), Josipa Manolića (Uprava državne sigurnosti – UDS/UDB-a), generala JNA Antuna Tusa ili Petra Stipetića. „To su bili ljudi koji su imali znanje i moć pomoći da ne dođe do velike krize devedesetih. Njihovo iskustvo je iskorišteno u obrani i formiranju obavještajnog sustava. Ljudi koji bi bili predmetom lustracije su zapravo pomogli hrvatskoj državi“, upozorava Škare Ožbolt.

Zdravko Mustač

Zdravko Mustač

Tuđman je, prisjeća se njegova suradnica, bio za provedbu takozvane meke lustracije. „Bio je svjestan svega i zapravo se neka meka lustracija, bez otvaranja istraga, odvijala oko njega. Neki ljudi koji su mu na početku pomogli, jednostavno više nisu bili u predsjednikovoj blizini i diskretno su uklanjani iz političkog života. Od svih postkomunističkih država jedino je Njemačka provela lustraciju na taj fini mekani način. Najgore je prošla Mađarska u kojoj su se zaoštrili odnosi. Mislim da bi Hrvatska još gore prošla u slučaju lustracije i to bi u 21. stoljeću bilo potpuno besmisleno.“

Prisjećajući se otvaranja slučaja Perković, kojega su mnogi protumačili početkom prave lustracije „pod njemačkom dirigentskom palicom“, naša sugovornica kaže da je sve ono što je on radio do devedesete jedan period, ali je nakon toga sudjelovao u stvaranju sustava nacionalne sigurnosti. „Niste mogli s mojom generacijom stvarati taj sustav, jer mi o tomu nismo imali pojma. Mogli su oni koji su imali iskustvo iz bivše države.“

Iste razloge za izostanak lustracije navodi i profesorica Barić. Hrvatska je iskoristila bivše jugoslavenske kadrove koje je, da je provedena, lustracija mogla obuhvatiti. „Ti ljudi koji su znali posao, oni su državi bili potrebni, posebno u ratnom stanju. To je jedan od razloga i bojim se da je veliki dio tih razgovora u ovom trenutku jeftini politički marketing.“

Lustracija u sukobu s Ustavom?

Za daljnje razumijevanje lustracije je, smatra Barić, važno znati da ne postoji jedinstveni pravni institut kojim bi se regulirala i svaka ju je država do sada provela na svoj način. Ipak, svima je zajedničko onemogućavanje obavljanja javnih dužnosti u koje pripadaju visoke političke dužnost, rad u policiji i tajnim službama, a neke su države čak zabranjivale angažman na sveučilištima, u odvjetništvu i javnom bilježništvu. „No te mjere su uvijek vremenski ograničene i nisu se primjenjivale na sve ljude koji su pripadali određenoj stranci, tajnim službama ili režimu, već na one koji su bili na najvišim položajima.“ Lustrirane osobe tako ne ostaju bez svojih osobnih prava, no moguće je ići čak i do razine oduzimanja prava glasa, što ovisi od države do države.

Grob Nikole Miličevića u Frankfurtu

Za ubojstva brojnih hrvatskih emigranata nitko nije odgovarao. Grob Nikole Miličevića u Frankfurtu.

Ipak, profesorica Barić u oduzimanju mogućnosti obnašanja javnih funkcija vidi sukob s Ustavom Republike Hrvatske. „U njemu piše da su svim hrvatskim državljanima pod jednakim uvjetima dostupne sve javne službe, dakle zapošljavanje. Upitno je bi li jedan takav zakon o lustraciji bio sukladan s trenutno važećim ustavnim odredbama. Zapravo, pitanje je ima li smisla uvesti novi pravni institut u sustav ili je riječ o mjeri koja je nekome iz romantičarskih razloga simpatična, a zapravo ne mijenja neke bitne stvari u društvu.“

Objaviti ili ne arhive tajnih službi?

Ovakva situacija, iz razumljivih razloga, ne zadovoljava preživjele žrtve jugoslavenskih tajnih službi. Tvrde da je Hrvatska mogla nastati i bez pomoći takozvanih udbaša od kojih je, prema nekim procjenama, čak 90 posto završilo u službama novostvorene države. Najmanje što se može učiniti je, poručuju neki, javno otvoriti dokumentaciju kako bi se vidjelo tko je što radio do devedesetih godina. Profesorica Barić kaže da je takva objava moguća izmjenom postojećih propisa. „Međutim, otvaranjem tih arhiva dobivate samo jednu stranu. S druge strane otvarate podatke osoba koje uopće ne žele da se oni objave, osobne podatke žrtava. S treće strane postoji i problem točnosti tih podataka. Znalo se događati da postoje i lažirani dosjei; to je bio jedan od načina podmetanja političkim protivnicima. U Poljskoj i Češkoj su zabilježene takve zloupotrebe.“ Škare Ožbolt se ne protivi otvaranju arhiva jugoslavenskih tajnih službi. „Naprotiv, trebali bi otvoriti, ali sadašnja vlada ne dijeli moje mišljenje.“

Pravo je pitanje bi li lustracija konačno stavila točku na rasprave o udbašima, komunistima na vlasti, špijunima? Bi li lustracija dovela do katarze društva i pomirenja? Saborska zastupnica Škare Ožbolt misli da ne bi, jer bi se tada opet govorilo da nije provedena do kraja i kako treba. „To je tema za pražnjenje emocija. Imali smo nedavno pokušaje promjene ustava koje su završile vrlo jadno, odustajanjem od promjena. Kada bi se i radila lustracija sada, morala bi to biti neka 'lite' verzija. Morala bi se poštivati ljudska prava, europske konvencije, moralo bi se promijeniti Ustav.“ Istovremeno naglašava da je protivnica bilo kakvih podjela u Hrvatskoj. „Ne želim da se pokrije ničiji zločin, ali mislim da nas previše iscrpljuju teme prošlosti. Taj brod treba konačno okrenuti prema naprijed. Ali znam da će to teško ići.“

Preporuka uredništva