1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Skupocijeni šampanjac s dna mora

Iz dubine Baltičkog mora je izvađeno rijetko blago: tovar boca vina i šampanjca koji su dozrijevali još početkom 19. stoljeća! Vrijednost takvog, najstarijeg šampanjca na svijetu se teško može i procijeniti.

Još od 1772. su (imućnije) vinopije poznavali i cijenili šampanjac kojeg je proizvodio Philippe Clicquot i on je već u to doba nalazio put do trpeza čitave Europe i svijeta. No, naravno da nisu sve boce stizale do odredišta. Tako je i jedan brod, koji je prevozio francuski šampanjac - vjerojatno u Finsku, potonuo kod Ålandskih otočja u Baltičkom moru na granici između Švedske i Finske.

Boca šampanjca Veuve Clicquot

Vinarija Veuve Clicquot još postoji - i nisu mogli vjerovati svojim ušima!

Kada je Christian Ekström prije par godina nazvao tvornicu šampanjca koja i danas postoji, nisu mogli vjerovati svojim ušima: ovaj ronilac pronašao je 164 boca vina, između ostalog i šampanjca koje je kupcima osobno poslala još udovica osnivača vinarije - koja je zapravo i dala današnji naziv tom dragocjenom pjenušcu: Veuve Clicquot Ponsardin (Veuve = /franc./ udovica).

Rečena udovica Barbe-Nicole Clicquot-Ponsardin je još 1805. preuzela vinariju koju je vodila sve do 1841. Škuna koja je prevozila to tekuće blago je potonula vjerojatno oko 1840. godine - što znači da je to pjenušac berbe iz sredine tridesetih godina devetnaestog stoljeća! Naravno, more je već davno opralo sve natpise i papirne oznake, ali kad je riječ o samom pjenušcu - u ovom slučaju se doista radi o sreći u nesreći.

Morsko dno savršeno za šampanjac

Jer ovo nije najstarije vino koje je pronađeno na dnu mora. Pronađene su čak i neoštećene amfore antičkog doba, ali one koje su kušali tu antičku "kapljicu", čekalo je gorko iznenađenje: čak i ako more nije prodrlo u unutrašnjost, glina amfore i primitivni čepovi su to vino pretvorili u nepitku tekućinu.

Čep leti iz boce pjenušca

Samo dno mora je šampanjac spasilo - od katastrofe!

Ali u ovom slučaju, sredinom devetnaestog stoljeća jedva da je bilo boljeg načina da sačuvaju šampanjac - nego da ga potope točno na tom mjestu! More je tamo duboko pedesetak metara i na njegovom dnu, po ljeti i po zimi, vlada uvijek ista temperatura od oko pet stupnjeva. Čak da se i moglo negdje izgraditi spremište sa takvom, idealnom temperaturom za skladištenje šampanjca, ostao bi drugi problem: u 150 godina bi se čepovi sigurno osušili i šampanjac bi "ishlapio". No na toj dubini vlada i pritisak od oko 5 bara, što je zadržalo čepove u bocama makar je žica - kojom je tradicionalno učvršćen čep na šampanjcu, već odavno zahrđala.

Nedugo nakon što je pronađeno ovo blago, dvije boce su prošle godine ponuđene na aukciji i odmah su postigle najvišu cijenu za šampanjac u povijesti. Kupac iz Singapura je postao vlasnikom dvije boce za koje je platio 54.000 eura. Ali vremena su se promijenila: U slijedećoj dražbi, jedva da je itko htio ponuditi više od deset do petnaest tisuća eura za bocu najstarijeg pjenušca na svijetu.

Gdje su kupci?

No vlada politički autonomne oblasti Ålandskih otočja je odlučila da ne želi prodati ovu dragocjenost "ispod cijene" i povukla je iz prodaje tri boce za koje nije ponuđena zadovoljavajuća cijena. Ovaj tovar vina i to otočje želi iskoristiti za vlastitu promociju, tako da je prije prodaje vlada otoka, uz veliku medijsku pompu, organizirala stručno vještačenje boca vina nađenih na dnu mora.

Dražba pronađenih boca vina

Prve dvije boce su prodane po rekordnoj cijeni - ali onda su odjednom kupci nestali

Pri tome su i Fabienne Moreau, voditelj arhiva vinarije Veuve Clicquot, baš kao i Richard Juhlin, najveći stručnjak za šampanjac u Švedskoj, potvrdili da su boce u izuzetno dobrom stanju.

Ali čuju se i pitanja, treba li uopće takvo jedinstveno blago prodati da ga onda ispijaju oni, čija se "stručnost" jedino svodi na dubinu njihovih džepova? Kerstin Odendahl, profesorica međunarodnog prava sveučilišta u Kielu tvrdi: te boce su kulturno blago i kao takve ih se treba tretirati. "Očito je riječ o najstarijim bocama šampanjca na svijetu koji se još može piti. Oni imaju jedinstvenu povijesnu vrijednost. Ležali su na dnu mora više od 100 godina i u tom smislu, podliježu konvenciji UNESCO-a o zaštiti podvodne kulturne baštine iz 2001. godine", podsjeća profesorica.

Što onda učiniti sa vinom?

Drugim riječima, po toj konvenciji se on ne može samo tako prodati onome tko ponudi najviše, a s njom se slaže i Jenny Lucenius, arheologinja muzeja Ålandskih otočja. "Prema arheološkom gledištu, to su sve nalazi koji su pronađeni u olupini broda i to su svakako povijesna svjedočanstva. Utoliko se te boce ne mogu tek tako prodati."

Preostale boce vina

Preostale boce su veoma dobro čuvane - u atomskom bunkeru!

No vlada autonomne oblasti Ålandskih otočja i njen ministar kulture, Johan Ehn se ne slažu s tom ocjenom: "Za nas, šampanjac nije kulturno dobro, nego potrošna roba poput jabuka ili papra. A on će u nekom razdoblju i ishlapjeti - sjetite se ugljičnog dioksida u pjenušcu." Sve u svemu, riječi su sve oštrije, a uključilo se i sjedište UNESCO-a koje je iz Pariza upozorilo Ålandsko otočje kako bi se prodaja dragocjenog tereta mogla smatrati "pljačkom nađenog kulturnog blaga."

Zdravica uz povijesni pjenušac

Ronilac Christian Ekström

Jedino je ronioc već nazdravio povijesnim šampanjcem!

Doduše, Finska - kojoj zapravo pripadaju Ålandski otoci, nije ratificirala tu konvenciju Svjetske organizacije za obrazovanje, znanost i kulturu, ali kada je to pomalo zaboravljeno otočje između Finske i Švedske željelo steći slavu s pronađenim bocama, sigurno nije željelo steći slavu takve vrste.

Zato je isprva preostali tovar uskladišten - i to veoma dobro uskladišten. Zapravo se on nalazi u jednom od preostalih atomskih bunkera na otoku - u kojem točno, to je tajna.  U svakom slučaju, čelična vrata su debela oko jednog metra, a u bunkeru vlada apsolutno izjednačena i optimalna temperatura i vlaga zraka.

Jedini koji je do sada doista "omastio brk" potonulim tekućim blagom jest - ronilac, Christian Ekström. On je već nazdravio, s posadom broda, jednom bocom čim su bile izvađene iz morskih dubina, a od honorara za taj posao mu je bilo i lako platiti 10 tisuća eura za još jednu bocu koja se nudila na dražbi. Ona još nije načeta, nego stoji u njegovoj gostionici na otoku.