1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Skupi gospodarski "savjeti"

Poduzeće koje se nalazi pred važnom poslovnom odlukom rado će odriješiti kesu kako bi platili nekoga tko će im dati dobar savjet.

Poneke savjete gospodarskih savjetnika je pametnije baciti u koš za smeće

Poneke "savjete" gospodarskih savjetnika je pametnije baciti u koš za smeće

Dobar savjet znači da će to biti utemeljeno na realnim potencijalima njihove tvrtke, da će uvažiti razvoj na domaćem i na svjetskom tržištu u sektoru u kojem ta tvrtka djeluje i da će tim savjetom tvrtka osigurati i svoju budućnost i biti u prednosti od konkurenata. Već je prava gomila kojekakvih savjetničkih tvrtki koje nude takve usluge, a među njima su i takve - poput McKinseya ili Roland Berger - čiji se promet mjeri stotinama milijuna eura. Na regalima njemačkih knjižara su se nedavno pojavile čak dvije knjige koje su sakupile iskustva iz poduzeća koja su pozvala takve savjetnike - i čiji je jednodušni zaključak kako su se doduše naplaćali honorara za te savjetnike do besvjesti, ali kako su uglavnom dobili savjete koji - u najboljem slučaju - spadaju u koš za smeće.

Već i naslov obje knjige sažima iskustva poduzeća koje su stekli sa savjetničkim tvrtkama. Knjiga Thomasa Leifa se zove "Savjetovan i prodan" a knjiga Neil Glassa ima još jasniji naziv: "Veliko drpanje novca". Autori su primjetili temeljno načelo, što ti takozvani savjetnici čine kada ih se pozove u poduzeće: gutaju sve povjerljive podatke do kojih mogu doći, ali izbjegavaju bilo kakav bliži kontakt sa namještenicima tvrtke koje trebaju savjetovati: autor knjige i novinar, Thomas Leif: "Kada se radi sa savjeticima, možete pomisliti da radite sa ljudima koje je teže uhvatiti nego tajne agente jer se oni niti ne pokušavaju približiti ljudima."

Izraz "tajni agent" ili bolje, "agent provocateur" možda nije posve pogrešan: mnogi savjetnici kao glavni zadatak vide da prošire nepovjerenje između šefova i suradnika, između šefova pojedinih područja i što je najgore, između tvrtke i njenih mušterija. Taktika je posve jasna: širenjem paranoje kako jedni žive na račun drugih i kako jedni ljenčare, kradu i varaju a drugi plaćaju račun, sami savjetnici se pretvaraju u osobe bez kojih se više ne može. To se u savjetničkom žargonu i zove "killer findings" - traženje ubojice i malo koji šef će se, u strahu od šefa iznad sebe, usuditi pokazati prstom u savjetnika i reći da su prave ubojice zapravo ti došljaci. Zapravo nisu čak ni ubojice nego obični paraziti, piše britanski autor Neil Glass i valjda bi mu trebalo vjerovati na riječ. Naime i sam Glass je neko vrijeme radio za jednu savjetničku tvrtku.

Ali možda je još i bolja ocjena savjetničkih tvrtki sadržana u izrazu kako su to "jezuiti neoliberalizma". Jer, u kasnom Srednjem vijeku nije bila rijetkost da su kraljevi imali u najužem krugu svojih savjetnika i pripadnike tog dobro obrazovanog ali i borbenog "mača katoličke crkve" - pa čak i kada su ratovali među sobom. Isto je i sa današnjim "savjetnicima": tumaraju u Deutsche Telekomu baš kao i u njegovim konkurentima Vodafoneu ili Arcoru. Pozvali su ih u Daimler Chrysler iako su i u BMW-u i Volkswagenu. Jedina iznimka sa isusovačkim redom jest da su ti savjetnici, barem na nižim razinama, tek rijetko dobro obrazovani. Jer vrhunsko obrazovanje i znanje znači nezavisnost a savjetničkim tvrtkama je još i važnija lojalnost prema organizaciji koju predstavljaju. Mlađe suradnike zato i zovu "grašak" - zato jer su zeleni ali i zato jer se sa svakim zrnom graška kojeg se pošalje u tvrtku penje i honorar za savjetničke usluge - za preko 1000 € na dan. Sa druge strane, ni tim mladim suradnicima nije ugodno jer ih se na zajedničkim seminarima zove da pokažu što su u tvrtki saznali - nerjetko gdje sjede i savjetnici koji njuškaju u tvrtki koja je konkurent onoj koju "savjetuju".

Kada konačno i dođe do pisanja konačnog izvještaja i stanja u tvrtki onima tko ih plaća - to su obično predsjednici uprava - iskustvo je pokazalo kako su zapravo sretne one tvrtke gdje su ti "savjetnici" samo prepisali neki radni plan ili viziju razvoja kojeg su već odavno sročili zaposlenici same tvrtke. Mnogo češći su savjeti kolekcija uobičajenih fraza i dobro poznatih činjenica, ali i te fraze znaju biti pravi lingvistički biseri. Thomas Leif se u svojoj knjizi prije svega bavio aktivnošću savjetničkih tvrtki u javnom sektoru, dakle kada su savjetovali političare. Predsjednik vlade pokrajne Niedersachsen Christian Wolf javno je pročitao, što je to dobio kao skupo plaćeni savjet: "Potencijal konsolidiranja u suženom stanju, 'zero based' dimenzioniranje zadaća, reduciranje minimuma stvaranja vrijednosti upravnih službi ili grubo plauzibiliziranje potencijala."

To bi zapravo bio grubi prijevod, jer se ta glupost niti ne može prevesti. Toga je svjestan i pokrajnski predsjednik vlade koji je shvatio da ga vuku za nos savjetima za koje savjetnički ured niti želi niti može preuzeti odgovornost: "Politika delegira odgovornost na savjetnike koji time dobivaju golemu moć bez da moraju biti odgovorni za ništa. Na taj način je za sve prognoze - pa i greške - je opet kriva politika koja se ne može izvući i to skoro nikad ne završi sretno."

Ali kada se neka savjetnička tvrtka uvalila u tvrtku svojim "savjetima" onda se obično i nudi izvršiti. A kada je riječ o ogromnim projektima reformi velikih državnih institucija - poput Bundeswehra ili Saveznog zavoda za zapošljavanje - onda je to način da savjetničke tvrtke nastave mlatiti novac na veoma mutan način. Thomas Leif: "Oni koji su koncipirali politiku reforme socijalne i pomoći za nezaposlene su bili ljudi iz McKinseya i Bergera. Ljudi koji su namlatili na stotine milijuna u provedbi tih ideja koje su sami proizveli, to su opet McKinsey i Berger. U revizorskom izvještaju stoji kako je to najgrublja povreda načina propisa o dodjeli poslova."