1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Sjećanje na Holokaust - koliko je ono važno migrantima?

Spomenici, knjige, izložbe – kultura sjećanja na Holokaust u Njemačkoj primjećuje se na svakom koraku. No, koliko je prisjećanje na ovo razdoblje važno tzv. novim Nijemcima, osobama s migrantskom pozadinom?

Njemačka kultura sjećanja u inozemstvu vrijedi kao idealni primjer jednog uspjelog suočavanja s vlastitom prošlošću. Ova tema je u Njemačkoj doista prisutna svakodnevno i gotovo na svakom koraku. Stoga ne čudi da mnogi kritičari upozoravaju, da budući da svjedoci iz vremena Holokausta polako nestaju, da bi se „cijela zemlja uskoro mogla pretvoriti u spomenik“. Drugim riječima, postavlja se pitanje postoji li neki drugi, novi a istodobno odgovarajući način održavanja sjećanja na zločine koji su se dogodili? Ili je pak sjećanje kao takvo jedan dinamičan proces koji mora ići u korak s vremenom i promjenama koje se događaju u društvu? I – kakvu ulogu igra sjećanje na Holokaust kod migranata?

Naime, Njemačka je već odavno postala useljenička zemlja. Danas ovdje živi više od 16 milijuna osoba stranog podrijetla, ljudi koji imaju neku sasvim drugu kulturnu pozadinu. Pa ipak, oni su postali dio ovog društva i to bez obzira je li riječ o turskim radnicima prve generacije, mladim Europljanima koji su u Njemačku stigli tek nedavno uslijed krize koja je pogodila njihovu zemlju. Postavlja se pitanje imaju li i oni osjećaj da je Holokaust kao dio njemačke prošlosti i dio njihove povijesti?

Ova pitanja smo postavili nekima od njih…

.

Cemal

Cemal

Cemal, krojač, 60 godina

„Ja potječem iz Anatolije. U Njemačkoj živim u međuvremenu već 27 godina. Genocid koji se dogodio nad židovima je sramotna mrlja u njemačkoj povijesti. No, ova je zemlja naučila iz svojih grešaka. Ovdje postoje vrlo strogi zakoni protiv diskriminacije. No, ipak, to nije moja prošlost. Razlog tome je da se ovdje kao Nijemac ne osjećam stvarno prihvaćenim. Ja doduše imam njemačku putovnicu, no još uvijek se na mene gleda kao na stranca i to će tako uvijek ostati.“

Stella, učenica, 12 godina

Stella

Stella

„Moja majka je Njemica, a otac je ovamo došao s Jamajke. No, ja sam rođena u Berlinu, pohađam sedmi razred i do sada se u školi nismo bavili ovom temom. Mislim da je važno informirati se o ovoj temi budući da se to nije dogodilo tako davno, a tako nešto se može svakog trenutka ponovno dogoditi. U svakom slučaju mislim da se prema tome moramo odnositi odgovorno. Moji roditelji ponekad o tome govore, no moji baka i djed baš i ne.“

.

Frederic

Frederic

Frederic, prodavač, 44 godine

„Ja sam Francuz i u Berlinu živim tri godine. Sjećanje na Holokaust je jako važno. Moram reći da se u Njemačkoj ovo sjećanje jako njeguje. U Francuskoj primjerice moramo na tome još raditi jer su i židovi u Francuskoj tijekom rata prolazili kroz teško razdoblje. No, to smo nažalost prebrzo zaboravili.“

.

Meltem i Eda

Meltem i Eda

Meltem i Eda, maturantice, 18 godina

"Naši su roditelji u Njemačku stigli iz Turske, no mi smo rođene u Berlinu. Da je tada ubijeno toliko židova stvarno je strašno. No, mislim da se ne moramo neprekidno na to prisjećati. Danas je važno biti tolerantan i poštivati druge, bez obzira odakle je netko ili u što vjeruje. Nas primjerice nerviraju predrasude prema muslimanima i da nam se predbacuje antisemitizam, dok je tolerancija u našoj religiji zapravo jako istaknuta.“

.

Dorence

Dorence

Dorence, prodavač novina, 41 godina

"Dolazim iz Kameruna, a u Njemačkoj živim 11 godina. O ubojstvima židova u Europi saznao sam tek kada sam došao ovamo. Tako nešto se ne smije još jednom dogoditi. No, mora se također pokušati gledati u budućnost.“

.

.

Inga

Inga

Inga, namještenica, 32 godine

„Ja sam židovka i rođena sam u Ukrajini. Prije 20 godina sam se s obitelji doselila u Berlin. Moj djed je bio u ratu, njegova obitelj je gotovo cijela ubijena budući da su bili židovi. Prema mom mišljenju, premalo se o tome govori, premalo se podsjeća na nacionalsocijalizam, na uništenje. Za mene osobno i moju obitelj je jako važno da se to ne zaboravi. Pri tome se radi o jednoj vrsti upozorenja, a ne samo o sjećanju. No, istodobno mislim da nije u redu kada Nijemci cijelog života osjećaju krivnju i grižnju savjesti. To je glupost“.

.

Yasser

Yasser

Yasser, vlasnik kafića, 38 godina

„Rođen sam u Kairu i u Njemačkoj živim od 1987.godine. Tada sam došao zbog studija, u Stralsund, u bivši DDR. Naravno da sam sretan što ja nisam doživio razdoblje nacionalsocijalizma u Njemačkoj. Kada se danas ovdje živi, ta prošlost te se počne ticati. No, to nije moja prošlost. Mislim da je upravo ta prošlost razlog zašto je patriotizam u Njemačkoj uvijek povezan s grižnjom savjesti. Nacionalni ponos je u Egiptu nešto sasvim normalno. No, kada netko ovdje nosi neku majicu na kojoj je otisnuta njemačka zastava, odmah se pomisli – o, Bože, kakav problem taj ima? To je u svakom slučaju nasljeđe njemačke prošlosti.“

.

Indira

Indira

Indira, bankovna činovnica, 29 godina

„Ja sam od 1994. godine u Njemačkoj, potječem iz Bosne, iz Srebrenice točnije rečeno. U školi je Holokaust uvijek bio važna tema. No, danas ima drugih stvari koje su mi važnije, primjerice, ono što se trenutno događa u Siriji. O Drugom svjetskom ratu gotovo da više ne razgovaram.“

.

Yuval

Yuval

Yaval, trgovac delikatesama, 53 godine

„Ja sam Izraelac i 24 godine živim u Njemačkoj. Posljednjih se godina mnogo toga promijenilo. Kristalna noć, Drugi svjetski rat, uništenje židova, sve to je u Njemačkoj jako prisutno. U novinama ima mnogo tekstova na ovu temu, pišu se knjige, organiziraju izložbe. No, što da kažem – kao ortodoksni židov još uvijek morate biti oprezni. Nažalost u Njemačkoj još uvijek postoji antisemitizam. Židove se vrijeđa, na njihove trgovine se pljuje i baca izmet. Zato ne želim da me se na ovoj fotografiji može prepoznati. Ova priča još uvijek nije gotova – nažalost.“

Preporuka uredništva