1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

«Sive stanice» – ogledalo tuđe duše

Kada opazimo nekoga s izrazom gađenja na licu, ne samo da se možemo uživjeti u njegov osjećaj, nego nam se i samima povraća. Neurolozi su sada našli objašnjenje za taj fenomem empatije: ogledanje u mozgu.

default

Mozak je golemi empatički organ.

Biti aktivan i druge promatrati pri aktivnosti – to su dvije posve različite stvari, ne samo u svakodnevnom životu, već i u znanstvenom proučavanju mozga. Stoga su neurolozi pri kartografiranju mozga dijelove tog organa zadužene za upravljanje pokretima precizno odvojili od onih područja koja prerađuju čulne doživljaje. No, čini se da je u živčanom sustavu ipak nemoguće povući oštru granicu između akcije i percepcije. Postoje živčane stanice koje sudjeluju u pokretanju mišića ljudskog tijela, a istodobno pomažu shvatiti odgovarajuće radnje drugih osoba. Ti se «prevoditelji između sebe i drugih» ne nalaze samo u dijelovima mozga koji upravljaju pokretima, nego i na mnogim drugim njegovim područjima. Christian Keysers sa Sveučilišta u nizozemskom Groningenu želi točno odrediti krajobraze tih takozvanih «ogledalnih neurona». U tome mu, na primjer, pomažu šumovi.

Profesor na katedri za istraživanje mozga je, naime, ustanovio da zvuk grgljanja tekućine u grlu ne aktivira samo slušne stanice u mozgu, nego istodobno i živce koji pokreću mišiće ustiju. Dodir tijela na filmskom platnu ne pobuđuje samo dio mozga kojim vidimo, nego i područja za preradu taktilnih osjećaja. Dok gledamo kako se drugoj osobi nanosi bol, i sami osjećamo slične podražaje. «Ovisno o sadžaju, aktiviraju se različiti sustavi. No, imamo dojam da svi oni funkcioniraju prema sličnom načelu prevođenja onoga što drugi čine ili osjećaju u ono što sami činimo ili osjećamo.»

Nema više «ja» i «ti» – dokinute razlike u perspektivi

Sa stajališta «ogledalnih neurona» ne postoje «ja» i «ti», nema razlike između unutarnje i vanjske perspektive. Postoji samo određeni pokret, čulni podražaj ili osjećaj povezan s aktivnošću – bez obzira tko ga uzrokuje ili osjeća. To bi bila samo još jedna od neuobičajnosti «malih sivih stanica», da ne postoji veza s jednom od najvažnijih psiholoških pojava – fenomenom empatije, sposobnosti čovjeka da se uživi u druge ljude. Do koje se mjere jedna osoba može uživjeti u drugu, prilično se točno dâ utvrditi uz pomoć psiholoških testova i uputnika. A ta sposobnost ne ovisi toliko o mogućnosti apstraktnog uživljavanja u druge (kakvu opisuje često spominjana teorija duha), koliko o izravnom suosjećanju posredstvom odgovarajućih «ogledalnih neurona», čvrsto je uvjeren Christian Keysers: «Rakao bih da je doista tako: Što je čovjek empatičniji, to snažnije aktivira ‹ogledalne sustave› pri promatranju onoga što čine ili osjećaju drugi ljudi.»

To u međuvremenu dokazuju i brojni pokusi. Čak je i tuđe osjećaje, da tako kažemo, moguće proživjeti u vlastitom mozgu. Osjećaj žalosti ili sreće je, doduše, eksperimentalno teško dokazati. No, osjećaj gađenja pouzdano je moguće izazvati u moždanom skeneru pomoću smrada pokvarenih jaja. «Osobu jednostavno posjednete u skener i stavite joj plinsku masku na usta kroz koju dopire odvratni smrad. Kada taj postupak – uz prekide – provedete nekoliko puta zaredom, točno možete otkriti dijelove mozga koji se aktiviraju u trenutku kada pokusna osoba u skeneru doista doživi osjećaj gađenja. Zanimljivo je da se ista područja mozga aktiviraju kada kod druge osobe opazimo osjećaj gađenja – utoliko više što je promatrač empatičniji.»

Tuđe doživljaje osjetili na vlastitoj koži

Da se pritom doista radi o, doduše, slabijem, ali ipak izravnom tjelesnom osjećaju gađenja promatrane osobe, dokazuju pokusi neurokirurga koji su tijekom operacije električno podražavali odgovarajuće dijelove mozga. Pacijenti pritom očigledno nisu samo mislili na osjećaj gađenja, nego su ga i osobno proživljavali. «Neki su na operacijskom stolu zamalo morali povratiti, što nam pokazuje da se ne radi samo o apstraktnom osobnom proživljavanju gađenja druge osobe, nego o stvarnom vlastitom tjelesnom doživljaju gađenja.»

Nestanu li ta područja iz mozga, na primjer nakon upale moždane ovojnice, tada pacijenti ne samo da više sami ne osjećaju gađenje, nego niti ne prepoznaju izraz lica druge zgađene osobe, dok istodobno bez problema raspoznaju izraze radosti ili tuge na licima osoba u okruženju. «Ogledalni neuroni» omogućuju povezivanje namjera i osjećaja drugih ljudi s vlastitim iskustvom, te na taj način njihovo poimanje. Oni su takoreći most koji «ja» i «ti» povezuje u brojnim različitim dimenzijama pri aktivnosti, percepciji i osjećajima. U očima Christiana Keysersa taj široko razgranati «ogledalni sustav» od čitavog mozga praktički tvori jedan veliki empatički organ.

  • Datum 10.04.2007
  • Autor Volkart Wildermuth
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/AEFT
  • Datum 10.04.2007
  • Autor Volkart Wildermuth
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/AEFT