Siromašnima ulaz zabranjen - najveće čileansko privatno naselje
7. svibnja 2009
Život u sjenci stražarskih tornjeva
Autocesta koja krivuda brdovitim područjem sjeverno od čileanskog glavnog grada Santiaga, nedavno je izgrađena i ujutro u devet sati je skoro prazna. "U 15 minuta od zelene oaze do radnog stola" - tako glasi reklama za naselje. Privatna autocesta samo je jedan od mamaca koji trebaju privući građane Santiaga da se odluče za kupnju kuće u privatnoj četvrti. Četiri hektara veliko umjetno jezero koje služi i za navodnjavanje terena za golf, drugi je mamac. No, Piedra Roja, kako se zove ovo naselje, nije samo ograđeno naselje nego projekt "težak" nekoliko milijardi. To je najveći i najambiciozniji projekt u Čileu, a svrha mu je da jednom posluži kao spas ljudima, točnije za samo 60. 000 ljudi koji mogu u njemu živjeti. Naselje bi ih trebalo "spasiti" od okoline koju oni smatraju neprijateljskom. Ovo bi se naselje moglo nazvati i privatnim gradom. Ali kada se bolje pogleda, Piedra Roja se sastoji od osam odvojenih naselja u kojima se cijene kuća kreću od 80 do 400 tisuća dolara. "Sam grad Santiago je podijeljen, na jugu ljudi imaju drugačija primanja od onih na istoku. To se ogledava i kod ovih naselja. Svaki socijalni sloj ima svoje vlastito susjedstvo", priča menadžer projekta Christian Conbinetti.
Arhitektura ulaznih vrata u naselje posudila je svoje ideje iz rimskih kastela, tvrđava divljeg zapada i country klubova. Postoje odvojene trake za automobile - za stanovnike tog naselja, posjetitelje i osoblje koje tu radi. Sigurnost stoji na prvom mjestu, kaže i Conbinetti: "Prvo zaštitari nazovu određenu osobu i pitaju, da li uopće očekuju posjetu. Zatim se dobije karta s kodom i to samo za određeni sektor naselja. Postoje kamere na strateški važnim mjestima, a s obzirom da je naselje dugačko osam kilometara imamo i četiri stražarska tornja."
"Ugodnije je jer nema siromašnih"
Naselje "Los Portones" je namijenjeno srednjem sloju. "Ovdje se vaša djeca igraju u sigurnosti" - piše na jednom velikom plakatu. No, od djece ni traga ni glasa. Zapravo, nema ni odraslih ljudi. Carmen Gloria, koja živi u ovom naselju, priznaje kako je nekada dosadno, no istovremeno tvrdi kako to ima i svoje prednosti: "Obzirom da za kuću u ovom naselju morate platiti velik novac, to naravno dovodi do selekcije stanovništva. Najnižeg sloja ovdje nema, a to čini život ugodnijim. To se osjeća i prilikom vožnje auta." Kriminalitet u podnožju Anda ne može se uopće usporediti s kriminalitetom u Rio de Janeirou ili u Medelinu. No, promijenio se i mentalitet. Život iza zidova i ograda prije 30 godina u Čileu bio je nezamisliv, a danas je to postala prihvatljiva činjenica. Rosana, koja za 300 eura mjesečno u Piedra Rojau radi kao čistačica, također sanja o tome: "Svatko ovdje želi živjeti, iako je to samo nedostižan san." Stoga ne čudi što su propali napori pojedinih političara oko oživljavanja javnog prostora u Čileu. Privatna naselja su u privatnom vlasništvu, ono što se u njima događa određuju stanovnici tih naselja, tamo država ne može određivati što će se i kako događati. Sud u Santiagu ipak je postigao da cesta koja vodi prema Piedra Roji bude otvorena za sve građane. No, od toga nema velike koristi s obzirom da ona vodi do zatvorene kapije privatnog naselja.
Conbinetti ne vidi nikakve naznake koje bi upućivale na to da će uskoro doći do promjene trenda: "Naše poduzeće koje se bavi nekretninama će i ubuduće izgrađivati privatna naselja. Mislim da se nećemo vratiti ideji klasičnog, otvorenog susjedstva. Razlog je brutalan: tržište to tako želi, a mi činimo ono što tržište zahtijeva."
Autor: Thomas Nachtigall / M. Ljubičić
Odg. ur.:A. Šubić